Piše: Sanita Bajramović

Posljednji film koji ćemo prikazati u seriji osvrta na ovogodišnji program SFF-a, proglašen je najboljim debitantskim ostvarenjem u Cannesu 2017. Riječ je o impresivno sklopljenom i vibrantnom uratku kakav se rijetko viđa, čak i na najprestižnijim filmskim smotrama.

Žovijalna Paula (Laetitia Dosch) vraća se u Pariz neznano otkuda samo da bi našla zaključana vrata stana koji je 10 godina dijelila s mužem, fotografom Joachimom. Jedino što uspijeva spasiti je perzijska mačka s kojom počinje lutati po gradu praznih džepova, bez ikakve predstave šta bi sa sobom. S majkom je u zavadi, prijateljicama ide na živce, a u metrou sreće srednjoškolsku kolegicu lezbijskih sklonosti koja joj nudi pomoć... Sva je prilika da će Paula upoznati jedan Pariz za koji nije ni slutila da postoji...

Mlada žena je u potpunosti fokusiran na Paulu i ako postoje klasični filmovi o odrastanju onda je ovo film o odrastanju po drugi put tj. mentalnom sazrijevanju. Paula je prototip moderne, urbane, spontane, samo sebi i svojim zadovoljstvima okrenute žene. Kao da je oživjela sa stranica Voguea i iskoračila u stvarni svijet. Iz uvodne scene naslućujemo da je iz disfunkcionalne porodice, no njen brak s mondenskim fotografom trajao je dovoljno dugo da bi zaboravila lošu prošlost i uljuljkala se u iluziji bezbrižnog življenja. Pored svega ona je jak karakter koji odiše energijom i nespremna je na bilo kakve kompromise koji bi ugrozili njeno elementarno dostojanstvo ili integritet. Na momente se stječe dojam da je njen lik poslužio rediteljici Serraille kao živi manifest ženske emancipacije, možda i idealiziran do granice uvjerljivosti za prosječnu publiku.

Laetitia Dosch je u svakoj sceni filma, ona nosi Paulu kao drugu kožu da na trenutke zaboravljamo da se uopšte radi o glumi. Dosch ne glumi samo mimikom i riječima, čitavo njeno tijelo, završno sa frizurom i kičastim naušnicama koje često vidimo u krupnom planu kao da silom ispunjava ekran i ne da se otjerati. Njena gluma je tako fizička za razliku od većine ostalih francuskih glumica koje su oduvijek bile na glasu sa svoje uzdržljivosti i intelektualnog načina glume, od onih najstarijih pa do Marion Cotillard i Audrey Tautou. Ovo je neka nova škola, hibrid Sophije Loren i Holly Hunter uz dodatak Jima Carreya. Nestvarno dobro, vrijedno nominacije za svaku postojeću filmsku nagradu.

Serraille je uspjela napraviti vrlo efektnu i pitku storiju o usamljenosti, nedaćama modernog urbanog života, ali i tvrdoglavosti i odlučnosti da se život dovede u red. Mlada žena je film vrijedan kino distribucije i bila bi neizmjerna šteta ako bi svoj prikazivački život završio u jednom godišnjem ciklusu festivala.