Piše: Sead Vegara
Ne postoji u historiji kinematografije kvalitetniji i bolji treći nastavak od CGI animiranog Toy Story 3 (Priča o igračkama 3, 2010). Samu činjenicu je potvrdio svojom izjavom veliki Quentin Tarantino rekavši da je treći dio Toy Storyja naprosto savršeno finale priče (do tada) duge 15 godina. Prvi i originalni film Toy Story (Priča o igračkama, 1995) pokazao se kao proročanski i polako najavio revoluciju u (kompjuterskoj) animaciji. Drugi dio, koji je bio neminovan nakon uspjeha prethodnika, trebao je da izađe direktno-na-video, ali John Lasseter, kreator, scenarista i reditelj uvjerio je čelnike Disneyja, pod čijim su patronatom poslovali poznati digitalni lutkari iz Pixara, da nastavak “naprave“ za kino. Ono što je uslijedilo bilo je animirano ostvarenje Toy Story 2 (Priča o igračkama 2, 1999), drugi dio koji se našao u panteonu holivudskih filmova, nastavaka boljih od originala.
Priča o igračkama 3; režija: Lee Unkrich; glasovi: Tom Hanks, Tim Allen, Ned Beatty, Emily Hahn; 2010.
IMDb rejting: 8.3/10
Rotten Tomatoes rejting: 98%
Kako nadmašiti nenadamašivo? Trebalo je proći 11 godina da dočekamo u kinima treći dio Priče o igračkama, a Piksarovci su od one sorte koji dobro znaju da umjetnost ne treba požurivati, te isporučuju ono što je trebao biti završni dio trilogije. Itekakve! U prva dva filma smo promatrali borbu između igračaka Woodyja (glas Toma Hanksa) i Buzza (glas Tima Allena) za naklonost dječaka Andyja (glas Johna Morrisa), tajnom svijetu igračaka koje ožive kada niko ne gleda, te njihovo savezništvo, drugarstvo i potragu nakon što Woody završi kod sakupljača igračaka čija je namjera da ga proda za “skupe pare“. Motivi prolaznosti vremena, istinskog zajedništva i prijateljstva, sve to je kucalo srcem i dušom, oživljenih CGI animacijom, koju niko u holivudskoj tvornici snova još nije uspio replicirati.
Filmovi poput ovog biseri su u “animacijskoj ogrlici“ studija Pixar i predstavljaju nešto najbolje u Hollywoodu. Digitalni lutkar Lee Unkrich koji je radio na prethodna dva dijela Priče o igračkama režirao je treći dio. Početak filma prikazuje Andyjevo odrastanje i igru sa igračkama koje su sada kad Andy odlazi na koledž osuđene na zaborav. Igrom slučaja će završiti u dječijem vrtiću Sunnyside u kojem glavnu riječ vodi Lotso, “zli medo koji miriše na jagode“ (glas Neda Beattyja). Film isijava originalnošću, ali i referencama na druge filmove. Pažljiviji gledaoci i poznavaoci filma će uočiti detalje iz filmova Mission: Impossible, Cool Hand Luke, Veliki bijeg, Gospodar prstenova: Povratak kralja, i naravno, neizostavni Ratovi zvijezda: Povratak jedija.
Mudar čovjek je rekao da ne postoje genijalni filmovi već samo takvi trenuci u filmovima, a Toy Story 3 se može pohvaliti sa dva takva trenutka. Prvi je prikazivanje Lotsoa, kojeg je djevojčica Daisy zaboravila na izletu, kako viri na prozor njene sobe očekujući da će je naći uplakanu zbog gubitka voljene igračke, umjesto što je nalazi sretnu sa istim takvim medom u naručju. Dešava se upravo suprotna stvar jer Lotso ne može da plače zato što je plišana igračka, i u tom trenutku počinje da pada kiša na prozor dajući utisak da Lotso plače. Drugi momenat je sami kraj filma u kojem je Andy konačno odrastao prepuštajući svoje igračke djevojčici Bonnie (glas Emily Hahn), a potom se još jednom, zadnji put, poigrao sa tim istim igračkama i Bonnie, i shvatio da je pronašao dijete u sebi.
Ono što Lee Unkrich i ostali Piksarovci dobro znaju, i što dokazaju već godinama, jeste činjenica da se nešto kao stvaranje i prikazivanje duše može uraditi pomoću kompjutera.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
