Piše: Sead Vegara
Vješto kroz cijeli film Jay Kelly reditelj Noah Baumbach slika portret slavnog glumca iz naslova, kojeg sa tolikom prefinjenošću i šarmom portretira George Clooney. Uvodna kadar sekvenca je snimljena sa maestralnom preciznošću da vas naprosto privuče i uvuče u priču o već vremešnom glumcu koji gotovo da se nalazi na zalasku karijere ili možda u svojim najzrelijim glumačkim godinama.
Jay Kelly; režija: Noah Baumbach; uloge: George Clooney, Adam Sandler, Billy Crudup, Greta Gerwig, Emily Mortimer; 2025.
IMDb rejting: 6.6/10
Rotten Tomatoes rejting: 76%
Kako god bilo, Jay Kelly se povremeno vraća sjećanjima u svoju prošlost i doba kada je počinjao kao mlad glumac, te ga na to još podsjeća drug iz mladosti Timothy (Billy Crudup), kojem je slučajno prativši ga na audiciji “preoteo ulogu“, a nešto kasnije i djevojku. Na čemu mu ovaj i sad preko trideset godina zamjera i zbog čega će se potući sa njim, on završiti sa slomljenim nosom, a Jay sa šljivom pod okom. Nakon toga će se nešto promijeniti u Jayju, odlučit će prihvatiti počasnu nagradu filmskog festivala u Italiji, spakovati kofere, pokrenuti cijeli svoj tim predvođen agentom Ronom (Adam Sandler) i zaputiti se u Evropu s namjerom da presretne svoju mlađu kćerku Daisy (Grace Edwards), koja je sa društvom krenula na proputovanje Starim kontinentom.
Ono što će otkriti na putovanju i ono što je toliko jasno bilo i prije jeste činjenica da je Jay poput malog djeteta i da se o njemu neko stalno mora brinuti, što će se najviše odraziti na Rona i asistenticu Liz (Laura Dern), koji su davno, davno bili i mogli završiti zajedno samo da nisu radili za Jayja.
Clooney zaista briljira kao naslovni junak i vidi se da je uloga kao skrojena za njega. Ne samo da glumi Jayja već se toliko saživio sa ulogom i karakterom da je teško reći gdje počinje lik, a gdje sami Clooney. Naprosto je fenomenalan i daje sve od sebe učinivši ulogu posebnom i performans nezaboravnim. S druge strane, Adam Sandler u svojoj toliko prizemljenoj glumačkoj igri nadmašuje sva svoja prethodna glumačka dostignuća i vjerovatno još jednom nakon Punch-Drunk Love (Ta luda ljubav, 2002) u režiji Paula Thomasa Andersona ostvaruje bravurozan performans.
Potpis na vješto napisanom scenariju ostavljaju reditelj Baumbach i glumica Emily Mortimer, a posebno se čini da je plejada likova, njih zaista mnogo, umnogome uspjela u njegovom iznošenju pred kamerama, učinivši sve savršenim. Autentičnost iza koje se krije pristup cijele filmske ekipe neprocjenjiva je i za svaku pohvalu. Također vrijedi spomenuti emotivnu i srceparajuću muziku koju je komponovao Nicholas Britell, koja će vas u pojedinim momentima dovesti na ivicu suza, ali vam i izmamiti i smiješak.
Put samootkrića naslovnog karaktera takav je da ćete za trajanje filma, koji minut više od dva sata, provesti lijepo smješteni u svojoj sobi i to gledajući čudo od pokretnih slika putem streaming diva Netflixa, opet ostajući i možda žalosni što niste bili u prilici da pogledate Baumbachov Jay Kelly u hramu sedme umjetnosti.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
