Piše: Mirza Avdić
Svaki zaljubljenik košarkaške igre na prostorima bivše države jedva je dočekao ekranizaciju jugoslovenske košarkaške dinastije s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina 20. stoljeća. Film koji govori o uspjesima i dominaciji mađioničara sa košarkaškom loptom sa brdovitog Balkana epitaf je jednom vremenu. S pravom nazvani "Tim snova" (Dream Team), košarkaši bivše države su bili najbolji ambasadori sada već i pomalo zaboravljene zemlje. Košarka i košarkaši su bili najbolji proizvod Jugoslavije.
Izgubljeni Dream Team; režija: Jure Pavlović; 2025.
IMDb rejting: 7.9/10
Niz je dokumentarnih filmova čije motive krase sport i sportski uspjesi. Sjetimo se samo dokumentarnog filma The Other Dream Team, o košarkaškoj reprezentaciji Litve, koji naglašava održivost nacionalnog identiteta malog, ali ponosnog naroda, protkanog kroz uspjehe nacionalnog košarkaškog tima ove zemlje. Za razliku od sretne litvanske sportske priče, jugoslovenska košarkaška priča imala je drugačiji tok. Film Izgubljeni Dream Team je svojevrsni in memoriam nekadašnje države i njene košarkaške reprezentacije.
Osvrćući se na šire historijske događaje film prikazuje dominaciju košarkaške reprezentacije, i istovremenu političku propast države koju predstavljaju. Polagan, ali sigurni nestanak države prati uspjehe tima satkanog od igrača od Vardara pa do Triglava. Kao u paralelnom univerzumu, košarkaši vode svoje sportske bitke, ne mareći previše za političke prilike u zemlji čiji raspad je neizbježan. Upravo uvodne scene filma prikazuju univerzalnu notu uspjeha jugoslovenskog košarkaškog sporta; jedinstvo jugoslovenskih naroda i narodnosti čini timski duh, a njime je bio popločan put plave čete kojom je sa puno uspjeha komandovao Dušan Ivković.
Tim selektiran za osvajanje najsjajnijih medalja stvaran je nekoliko godina. Tačnije, generacije uspješnih košarkaša su nasljeđivale jedna drugu, prepuštajući palicu uspjeha svakoj narednoj. Treneri su odgajani u vlastitoj filozofiji igre i uspjesi nisu izostajali. O najboljem proizvodu Jugoslavije naslikovitije se izrazio proslavljeni košarkaški trener Gregg Popovich, osvajač pet NBA naslova. On je među prvima krajem osamdesetih shvatio da Evropa krije košarkaške dragulje. Gledajući reprezentaciju Jugoslavije na Olimpijskom turniru u Seulu 1988. godine, rekao je:
“Kada sam vidio tu Jugoslaviju osjećao sam se kao dijete u prodavnici slatkiša“.
Odrastale su tako generacije Jugoslovena stvarajući državu i živeći u njoj, ali i za svoju reprezentaciju. Nasljednost košarke iz generacije u generaciju je bio neminovna. No, državu nije imao ko da naslijedi. Dok su trajale pripreme nacionalnog tima, država prestaje da postoji. Tim od dvanaest košarkaša, kao dvanaest žigosanih odlazi u Rim 1991. godine da još jednom pokaže ko je najbolji na Starom kontinentu. I bez jedne od glavnih vedeta, (Dražen Petrović je odlučio da preskoči Evropsko prvenstvo), tim sa grbom na kojem još uvijek plamti šest buktinja, suvereno ide ka novoj tituli. Bio je to još jedan korak ka Olimpijskim igrama u Barseloni 1992. godine i dugo očekivanom sportskom srazu sa selekcijom SAD-a. Ponukani porazima od Jugoslavije, odlučili su da na predstojećim Olimpijskim igrama nastupe sa najačom mogućom selekcijom.
Cijela košarkaška planeta očekivala je duel ekipa gdje je pobjednika teško prognozirati. Sudar dvije različite filozofije trebao je pokazati ko je ko u svjetskoj košarci. I ko zna kako bi bilo u ljeto 1992. godine u Barseloni. Narandžasta lopta ima svoju čar, a košarka je sport kojeg ne možeš varati. Možeš jednom, i to prikazuje ovaj film. Možda smo zbog te prevare i ostali uskraćeni za utakmicu koju smo svi očekivali, a nikada nije odigrana. Pretposljednjeg dana juna 1991. godine je navučen zastor na jednu državu, njenu reprezentaciju i buduće uspjehe.
