Piše: Sead Vegara
Najnovija knjiga veoma agilne i itekako produktivne prof. dr. Lejle Panjete nosi naziv “Vampir na filmu“. Riječ je o svojevrsnom “džepnom izdanju“ podrobno istražene fenomenologije vampira i to prvenstveno u pokretnim slikama. Naravno, autorica se dotiče i etimologije same riječi, te na zanimljiv način predstavlja sve moguće i postojeće nazive: Lilith, Chupacabra, Asvang, Strigoi, Pepang, Tricoloshe, Draug, Damphire... kao neke od varijacija na temu, te već klasične poput: vampir, nosferatu i dracula.
Panjeta je koncipirala knjigu na zanimljiv način, kroz dvadesetak poglavlja, tj. tekstova o vampirima, jasno i precizno povezanim i uklopljnim, koje je pisala kroz svoju akademsku karijeru. Postavivši potrebnu podlogu za legendu o vampiru, kako na filmu, tako i u svjetskoj kulturi i mitologiji, Panjeta nudi mnoštvo podataka vješto utkanih u sam tekst koji je i više nego čitljiv, te predstavlja štivo koje ćete savladati za par sati. U biti proporcionalno rasporedivši poglavlja, tako da sve bude jednako zastupljeno, do polovine, autorica se bavi historijom i mitom, a u drugom dijelu daje detaljan opis filmova (i TV serija) kroz historiju kinematografije.
Kao film međaš, Panjeta spominje, naravno, Nosferatu, eine Symphonie des Grauens (1922) Friedricha Murnaua, prvi film koji se smatra za početak žanra horora, navodeći neke njegove (kratkometražne) prethodnike poput Le Monoir du diable (1896) Georgea Mélièsa i Les Vampires (1915) Louisa Feuilladea. Posebno mjesto u tekstu dobio je prošlogodišnji remake Nosferatua u režiji Roberta Eggersa, kojeg autorica nije štedila niti sekunde već ga je stručno raščlanila na “proste faktore“, uspjevši pri svemu tome ostati “hladne glave“, te se osvrnuti i komično na samu pojavu naslovnog “nosferatua“.
Dakako, spomenuti epistolarni roman “Dracula“ Brama Stokera, koji je Murnauu poslužio kao predložak za pomenuti film, a za koji nije posjedovao autorska prava (Stokerova udovica ge je tužila i malo je falilo da film bude uništen), adaptacije koje su nastale nakon toga, poput Dracule (1931) Toda Browninga, sa nenadmašnim Belom Lugosijem u ulozi naslovnog grofa i Hammerove produkcije iz 1958. sa nevjerovatnim Christopherom Leejem, samo su neki od pokušaja “oživljavanja neživih“ na velikom platnu, koje navodi Panjeta.
Posluživši se klasifikacijom autora Tima Kanea, o tome da postoje tri cilusa vampirskog žanra: zloćudni (1931 – 1948), erotski (1957 – 1985) i suosjećajni (1987 – danas), autorica navodi mnoge uspješnice, ali i one malo slabije poznate. Ovlaš spominje i bestseler serijal knjiga Twilight i njegove holivudske blockbuster adaptacije, te TV serije poput Buffy the Vampire Slayer (1997 – 2003) i Angel (1999 – 2004).
U rubrici “Preporuka za gledanje“ navedeni su gotovo svi naslovi vrijedni pažnje, dok bibliografija nudi pregled studioznosti i velike marljivosti autorice. Kada bi knjižica “Vampir na filmu“ Lejle Panjete bila kakva delicija, svakako bi se mogla uporediti sa slasnom princez krofnom: predgovor (Jesenka Rešidović) i pogovor (Mea Kundurović) kao prhka kora, dok sve između predstavlja slatki žuti krem i ukusni bijeli šlag.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
