Piše: Midhat Ajanović Ajan
Sjećam se da je sarajevska televizija u nekadašnjoj Jugoslaviji imala neku vrstu "underground" položaja. Dok su drugi centri gajili profil ozbiljnih državnih televizija, u Sarajevu se (ako se naravno izuzme politika) slobodno razvijao rock and roll, emisije nekonvencionalne u sadržaju i formi pa su čak i takve osebujne autorske ličnosti kakve su bili Ivica Matić ili Zuko Džumhur svoja životna djela uradili u produkciji tog TV-centra. Baš je Televizija Sarajevo bila ta koja će otkupiti otkačenu britansku seriju Leteći cirkus Montyja Pythona što se ni u ludilu ne bi moglo dogoditi drugim jugoslavenskim centrima. I ne samo to, TV Sarajevo u svoje produkcione uspjehe može upisati realizaciju dvije domaće kopije ove serije: Teversenove bajke i Top lista nadrealista.
Monty Python je bio mozaik skečeva u kojima se grupa neizrecivo zabavnih mladića svojim odvaljenim, blesavim humorom ("do granice banalnosti, ali nikad iza nje", glasila je njihova čarobna formula) zezali na račun svega i svačega, a najviše britanskih tradicija i konzervativizma, ne štedeći pri tom ni ostale Evropljane kod kojih je, jasno, gluposti za izvoz, kao ni "nedodirljive" institucije kakve su armija, sudstvo ili crkva. Skečevi poput onoga sa prodavanje mrtvog papagaja, o Hitleru koji je preživio i krije se u nekom britanskom gradiću, o najdosadnijem fudbalskom meču na svijetu, između Grčke za koju nastupaju Aristotel, Platon, Sokrat protiv Njemačke u kojoj "igraju" Hegel. Kant, Fichte…, pa onda skeč pod nazivom "Pronađen inteligentan Škot!" ili "Škola bezveznog hoda" jednostavno spadaju u sam vrh svega što je u prošlom stoljeću uopće stvoreno u oblasti humora - te najbriljatnije u spektru svih ljudskih osobina.
Tim genijalnih zajebanata se sastojao od pet Britanaca i jednog Amerikanca. Monty Python su bili: Terry Jones (osim glume bavio se i režijom, ali nikad nije prevazišao ono što je uradio u Monty Pythonu), Graham Chapman (još za vrijeme snimanja serije bio notorni pijanac, umro od ciroze jetre u svojim četrdesetim), dugonogi John Cleese (kao glumac postigao i druge velike uspjehe, između ostalog u urnebesnoj seriji Fawlty Tower), Eric Idle (nastavio da glumi, ali bez nekog spektakularnog uspjeha), Michael Palin (glumio kasnije u serijama i filmovima, npr. Riba zvana Vanda). Najdalje je međutim dobacio onaj jedini Amerikanac među njima, Terry Gilliam. To mu nekako dođe logično.
Skoro svi veliki filmski režiseri se bave crtanjem i slikanjem, ali u tom poslu je ipak daleko najbolji Terrenece Vance Gilliam (Minnesota, 1940) koji je, praktički usput, napravio sjajnu karijeru karikaturiste, ilustratora i animatora. Međutim, on je još kao dječak donio neopozivu odluku da će u životu biti nešto drugo, da će praviti filmove. Crta i objavljuje karikature još od ranih tinejdžerskih godina i ima sreću da ga zapazi legendarni Hurvey Kurtzman, osnivač antologijskog satiričnog časopisa Mad, i zaposli ga u svom magazinu Help. Gilliam prekida studij arhitekture i između 1962-1965. grafički oblikuje i ilustrira Help. Za magazin radi i satirične foto-stripove sa poznatim i nepoznatim glumcima. U jednom od njih nastupa dugački Englez John Cleese, glumac u predstavi nekog londonskog teatra koje se nalazilo na američkoj turneji. Uprkos zauzetosti poslom Gilliam nikad ne zaboravlja svoj glavni cilj: film.
Završava večernju filmsku školu gdje uči osnove rada s kamerom i počinje animirati svoje crteže. Baš tada Amerikancima ne ide dobro u Vijetnamu i počinju masovne regrutacije. Kako ga ne bi diglo i poslalo u Vijetnam, Gilliam je razgulio u Evropu. Putuje auto-stopom po Starom kontinetu prehranjući se tako što pokoju karikaturu ili strip proda novinama. U Francuskoj crta po scenarijima Rennea Goscinnya, pisca “Asterixa“. Dolazi u Britaniju gdje mu pada na pamet potražiti starog poznanika Johna Cleesea koji upravo sa Palinom, Jonesom i Idleom sprema jednu dječiju seriju i baš im treba neko ko zna raditi animirane filmove. Gilliam tako zarađuje prve novce od filma u životu.
Ista ekipa ide dalje i pravi novu seriju u kojoj Gilliamu pripada uloga autora njene vizuelne ambalaže u formi duhovitih gegova nastalih kolažnim animiranjem retuširanih fotografija. Prva epizoda Monty Pythona se emitira u nedjelja uveče, 5. oktobra 1970, i izaziva totalnu zbunjenost kod televizijske publike i kritike. Već druga epizoda budi radoznalost, a treća sveopće oduševljenje. Tipovi poput Georgea Harrisona, Elton Johna ili članova grupa Led Zeppelin i Pink Floyd se javno upisuju u fanove serije. Kratko nakon toga, zaraza zvana Monty Python se širi cijelom planetom.
Leteći cirkus Montyja Pythona je išao četiri godine u samo 45 epizoda, iako se čini da ih je bilo na stotine. Dok je program rađen, Gilliam je pravio 2 do 2,5 minuta animacije sedmično. Svako ko ima imalo pojma o tom poslu zna da nema šansi da je tada spavao, jeo, pio niti radio bilo šta drugo osim toga. Uprkos uspjehu ili baš zbog njega, momci odlučuju da stanu.
"Mi smo otišli kad smo bili najbolji i sad smo uspomena. Biti lijepa uspomena je baš dobra stvar.“
Prešaltavaju se na veliki ekran. Filmovi Monthy Python i sveti gral, Vremenski banditi ili Smisao života Montyja Pythona postižu promjenljive uspjehe, ali oni defintivno pružaju priliku da Gilliam sam sebi ispuni obećanje iz djetinjstva. Postao je filmski reditelj, i to kakav. Ubrzo će se osamostaliti i potpisati režiju takvih filmova kakvi su Avanture Barona Münchausena, Kralj ribara, 12 majmuna i naravno Brazil.
Svoju estetiku Gilliam definira ovako: "Zanimaju me stvari iznutra. Kako recimo funkcionira klozet, šta se dešava kad povučemo vodu…". U Brazilu je taj "klozet" društvo i država. Ideju za film, Gilliam je dobio kada mu je Terry Jones posudio knjigu o lovu na vještice iz 16. stoljeća. Ljudi su osuđivani ne samo na lomaču nego i da plate za drva koja će biti zapaljena ispod njih i da snose ostale troškove vlastitog spaljivanja i sahrane. Onima kojima mozak nije sasvim izapran medijima, potrošačkom groznicom, ideologijom, nacionalizmom, propagandom (ili u balkanskom slučaju: novokomponiranom "muzikom") ili čime već sve ne, jasno je da se odnos vlasti prema pojedincu u osnovi nije bitno izmijenio ni u modernom dobu. Koristeći svoja iskustva satiričnog crtača, animatora i Monty Pythonovca, Gilliam je u ovom svom, ipak najvažnijem, filmu dao mračnu viziju nečega što izgleda kao budućnost, a zapravo je sasvim nalik na sadašnjost.
Brazil je zapravo najbolja ekranizacija kultne knjige Georgea Orwella “1984“ koju Gilliam, da bi imao što slobodniji odnos prema materiji, namjerno nije pročitao nego se oslonio na ono što je o knjizi čuo. Film se trebao zvati 1984 i po kao posveta Fellinijevom filmu 8 i po, ali je prevladao naziv Brazil kako se zvao stari šlager koji opisuje čežnju Amerikanaca da zbrišu iz svoje betonske džungle negdje na jug gdje još ima sunca, zelenila i slobode.
“Brazil je tako dobar film da su cijelu jednu državu nazvali po njemu“, rekao je Pythonovac Michael Palin nakon premijere.
Ima još jedan razlog zbog kojeg se Tery Gilliam našao na listi meni najdražih filmadžija: Nikola Tesla! Nebrojene generacije uče kako je neki Marconi izmislio radio, iako je Vrhovni sud države New York davno donio presudu kojom se priznaje da je to Teslin patent. Televizija je, kaže zvanična historija, izum jednog Škota (John Logie Baird) i jednog ruskog Židova (Vladimir Zworykin), a Tesla je godinama prije njih putem radio valova prenosio slike. Koliko ljudi, od njih na milione koji svaki dan prevrću po rukama daljinski upravljač zna da je i to Teslin pronalazak? I da tako svakodnevne stvari kao što su veš-mašina ili frižider ne bi postojale bez Teslinih pronalazaka? Zapravo, skoro cijela moderna civilizacija ovisi o onome što je u nju ugradio Nikola Tesla.
Pa opet je stizao da derneči sa Markom Twainom dok im je svoje etide na uho svirao niko drugi do Debbussey, nije propustio ni dana, da ne nahrani golubove, a ni najupućeniji filmofili ne znaju da je James Whale, remek-djelo horora iz 1930-tih – Frankenstein snimio u Teslinoj laboratoriji. Pa ipak, jedan od nesumnjivo najbriljantnijih umova u cjelokupnoj ljudskoj povijesti je desetljećima bio skoro potpuno zaboravljen. Jedino su ga redovno spominjali neki opskurni časopisi koji tvrde da je bio vanzemaljac. Kao da se u globalnu sliku naše civilizacije nikako ne uklapa činjenica da joj je temelje postavio neko ko dolazi sa divljeg Balkana pa se na pitanje ko je pronalazač radija ni na jednom kvizu poeni ne dobijaju za tačan odgovor.
Od kako je 1994. pročitao jednu Teslinu biografiju, Terry Gilliam je bio opsjednut idejom da snimi film o čudesnom čovjeku po imenu Tesla. Nije mu se posrećilo! Ako postoji režiser čija je fantazija ravna Teslinom geniju, onda je to baš Gilliam. Nažalost, u mračnom svijetu monopolskog kapitalizma na koji smo osuđeni Teslino ime nije prosvijetlio umjetnik Gilliamova kalibra, već ga je oskrnavio jedan nezajažljivi oligarh. Danas bi se dalo malo dotjerati onu Palinovu izjavu: "Brazil je tako dobar film da je cijeli naš svijet postao nalik na njega".
