Piše: Vesko Kadić

Nakon što je Sarajevo postalo okruženi grad, i razmišljanja filmadžija ostalih u njemu se mijenjaju, tako da se i sam Begović pronalazi u nekim drugim rodovima. Pred rat osnovana producentska kuća SaGa okuplja filmske radnike koji su ostali u glavnom gradu BiH i s njima započinje period rada na dokumentarnom filmu, koji postaje svjedok vremena i ambijenta u kojem su životarili građani Sarajeva. U te tri i po godine opsade grada, Begović snima nekoliko dokumentaraca s kojima putuje po Evropi, šireći istinu o dešavanjima u najvećem konc-logoru, kako je Sarajevo tih dana i mjeseci bilo imenovano. Nažalost, to nije bilo vrijeme za kolektivnu animaciju, jer ona nije predstavljala žanr unutar kojeg bi se mogli ispričati tegobni trenuci Sarajlija. No za Begovića to nije bilo pravilo.

Poznat kao eksperimentator, u nedostatku svega potrebnoga za rad na jednom animiranom filmu, on pronalazi način i za stvaranje, ustvari improvizuje rad na animiranom filmu. Na jednom kućnom prozoru, na kome se, stjecajem okolnosti, nalazilo nerazbijeno staklo, Begović crta faze, ali tako što na tom kosom tavanskom prozoru, koje gleda u nebo, u jednoj čudnoj pozi (kao kada bi slikar ležao ispod štafeleja okrenutom k podu!) stvara animirani film. Tako “trik stol“ postaje jedan u ratu čitav prozor, a “vještačko svjetlo“ za vidljivost folije (crteža!) nebeski su zraci. Bez obzira što je imao vremena na pretek, njegov rad na animiranom filmu ovisio je o “mirnim“ sarajevskim danima, jer za vrijeme granatiranja grada, a bili su to česti trenuci, samom prozoru nije smio prići.

To je bio prvi Begovićev animirani film koji je nastao izvan TRZFR “Bosna“. Tek nakon završetka rata, on prilazi fazi skeniranja crteža na računaru budućeg devetominutnog filma Provokator. I, kao što u njegovom prvom animiranom film EKG tonska podloga ima veliko značenje, i crteži Provokatora ne bi imali veći smisao bez tonske kulise: to su vrlo agresivni zvuci koji provociraju ljudsko uho (grebanjem priborom za jelo po dnu šerpe, struganjem stiropora po staklu, paljenjem sijalice klik–klak i sl.). Interesantno je da je film, u pravom smislu, iritirao filmske gledatelje, pa je na većini festivala publika zviždala i udarala nogama o pod. To je bio način kako se obraniti od brojnih provokacija s filmskog platna. No sve je na kraju, s pravom, završavalo gromoglasnim aplauzom.

Pored Provokatora, Begović je u ratnom Sarajevu radio i stripove (lik iz jednog stripa je lik iz filma o kome smo upravo govorili). Treći, ne manje značajan animator iz Studija crtanog filma “Bosna“ bio je Darko Predanić, koji je završio arhitekturu i koji se nije posvetio svom zanatu; projektovanju kuća, stambenih objekata i sl. Ali se zato posvetio velikoj ljubavi: filmskoj animaciji. I tu je počeo “zidati“ svoja animirana djela. S obzirom da se za vrijeme nastajanja ovoga teksta o bh. animaciji Predanić nije nalazio u Sarajevu, a niti je potpisnik ovih redova imao mogućnosti bilo kakvog kontakta s njim, to je Predanićev cjelovit portret izostavljen, na nesreću, po “građenje“ povijesti bh. animacije. O njegovom radu autor ovoga teksta je, ali više u skicama, informiran od učesnika emisije “Animacija u BiH“, Bakira Tanovića, Midhata Ajanovića i Nedžada Begovića, ali sve to nije bilo ravno, barem jednoj izgovorenoj rečenici samog Darka Predanića.

Ne samo o Predaniću nego i o ostalim autorima crtanog filma koji su djelovali u okviru Studija za crtani film “Bosna“, za emisiju “Animacija u BiH“ iznio je mišljenje Nedžad Begović, čija relevantna zapažanja i prenosimo:

“Nalazimo se u objektu Skenderija, pred rešetkama prozora uništene TRZFR Bosna, u kojoj su pored mene crtane filmove radili: Midhat Ajanović, Darko Predanić, Igor Ciković, Draško Turčinović, Saša Gajić, Vera Glumac, Nevenka Šešić, možda sve i nisam spomenuo. Uvažavajući sve kolege koje su prije nas radili crtane filmove, ovo je bio prvi organizovani, institucionalni rad na animaciji u BiH. Pravili smo filmove koji su se svodili, isključivo, na ručni rad, o čemu se danas jedino moguće sjećati, nakon dominacije kompjuterske tehnologije.

Pa da krenem u predstavljanju barem onih najbitnijih autora bh. animacije '80–ih, iako moja zapažanja baš nisu iz stručnog ugla. Darko Predanić je bio arhitekta koji je imao izuzetnu strast za crtani film i koji je bio jedan od pionira u tadašnjoj Jugoslaviji, i koji je sastavio dvije kompjuterske slike, animirao ih i pokrenuo, tako da je on bio animator koji je za čitav korak išao ispred nas, kad je u pitanju tehnologija animacije. Bio je, jednostavno rečeno, čudan spoj arhitekte–likovnjaka–kompjuteraša, i bez obzira što se ne mogu sjetiti svih naslova njegovih filmova, znam da je pravio vrlo složene animacije sa puno likova koji se kreću u jednom kadru, i njegov proces rada bio je najsporiji, najsloženiji i najkompleksniji. Sjećam se njegovog animiranog filma Pričam ti priču, koji je za mene njegovo najbolje animirano djelo. Sa Predanićem sam radio, za TV Sarajevo, animirane špice. I on je bio autor za koga je važilo ono pravilo uvriježeno među animatorima: 'Treba imati u glavi, a još više u guzici', jer smo mi radili vremenski znatno kraće filmove, u odnosu na njegov višemjesečni rad koji se znao produžiti na cijelu godinu.

O Midhatu Ajanoviću je skoro sve rečeno, tako da moja opservacija neće mnogo obogatiti njegov portret: bio je to animator koji je došao iz pisanih medija, bavio se karikaturom i stripom, tako da je sva njegova likovnost proizilazila iz karikaturalnog crteža. Kod njega je preovladavao čist crtež, klasična animacija sa političkom žaokom. Sjećam se njegovog filma Heroj, koji je uz Kusturicin igrani film Otac na službenom putu (1985) bio veoma gledan, jer je išao kao predigra Emirovom djelu.

U Studiju je radila i Nevenka Šešić, čiji je animirani film bio više “slikarski rad“, ali ga u Sarajevu nije završila. Kako su sredstva tadašnjeg SIZ-a za kinematografiju pristizala, tako su nam se pridruživali i novi, mladi stvaraoci kao što je bio Saša Gajić, koji je pokazivao izvrsne crtačke sklonosti. Bio je i animator u mnogim našim filmovima. Tu je bila još jedna slikarka, Vera Glumac koja je radila slične poslove kao i Gajić.

Za vrijeme izrade jednog serijala za novogodišnji program TV Sarajevo, u Studiju za crtani film Bosna okupilo se preko desetak crtača, za koje smo pretpostavljali da će biti kadar za neke buduće animirane filmove. Treba napomenuti da je pred sam rat u BiH, Turčinović počeo rad na filmu Tramvaj nazvan čežnja, kojeg će završiti negdje u Holandiji. Da ne zaboravim i Igora Cikovića, koji se bavio trik–snimanjem, i koji je snimao naše prve vježbe (na 16 mm traci i nakon pregleda i korekcija, tek smo kasnije sve to nosili na snimanje u Zagreb, koje se obavljalo na 35 mm filmskoj traci). On je realizovao film-kolaž Hej, Sloveni.

Bez obzira što nije pripadao grupi nas mladih, Mersad Berber, jedan od osnivača Studija, realizovao je za Croatia film iz Zagreba dvadesetšestminutno crtanu epopeju Tempo secondo, u kojoj je koristio elemente iz svojih čuvenih likovnih radova. Sa svim ovim stvaraocima koje sam pomenuo, uz osnovni naglasak na njihova djela, zaokružio se taj ambijent autora crtanog filma iz vremena '80–ih“.

Bilo je to, ipak, najsjajnije razdoblje u cjelokupnoj povijesti bh. animacije, i autor ovog teksta sumnja da će se ponoviti postojanje tako talentiranih i dokazanih autora animiranog filma. Možda se njihov najveći uspjeh krije upravo u činjenici da su se “učili“ na djelima tada najperspektivnije i najrespektivnije svjetske škole animacije, kao što je to bila zagrebačka iz '60–ih prošlog stoljeća. Da li današnjim animatorima neko predstavlja uzor, i imaju li od koga naučiti autori koji se javljaju u Sarajevu i Neumu, dva jedina bh. grada u kojima su pokrenute škole animacije? No bez obzira na izneseni skepticima, kad je o budućnosti bh. animacije riječ, osvrnimo se, kao što je to i red, i na animirane filmove koji su se pojavili u BiH nakon potpisivanja daytonskog mirovnog sporazuma, kojim je zaustavljen rat u državi BiH.