Sergei Eisenstein

Duhovi Eisenstaina, Vertova i Griffitha u doba streaminga

Piše: Lejla Panjeta Film je nekada bio revolucionarni projekat. Tako su ga barem zamišljali Sergej Eisenstein, Vsevolod Pudovkin ili Dziga Vertov, dok su rezali celuloidnu traku sa makazama marksista. Za njih, film nije bio razonoda nego filozofija: sudar slika u dijalektičkom sukobu, buđenje masa kroz vizuelni šok. Na drugoj strani svijeta u to vrijeme D. W. Griffith je maštao da je film kao viktorijanski roman: sentimentalno razvučen, linearan i moralno utješan. A Dziga Vertov je vjerovao da Kino–oko može nadmašiti ljudsko, otkrivajući istinu mašinskom percepcijom. 

Ejzenštajn: Od montaže revolucije do kapitalističke reklame

Piše: Lejla Panjeta Jedna od ironija historije filma jeste činjenica da je Sergej Ejzenštajn, sovjetski reditelj koji je film pretvorio u politički skalpel namijenjen radničkoj klasi, zapravo nenamjerno tvorac gramatike kojom nam korporacije prodaju gazirane sokove, šampone i osiguranje. Ejzenštajn bi se vjerovatno ugušio u vlastitom crvenom šalu sa srpom i čekićem kada bi vidio kako se njegova “intelektualna montaža”, koja je osmišljena da probudi proletarijat i radničku klasu danas koristi u tridesetsekundnim kapsulama komercijalne sugestije.

Mit totalnog filma, vol. 2

Piše: Vesko Kadić U ovom uratku suočili smo se s dva stava kada je u pitanju totalni film: 1. “bazenovski“ koji pod ovom paradigmom smatra da on treba da da potpunu iluziju života, 2. “antibazenovski“ koji ima drugi princip: iluzija da, ali kao negiranje sličnosti s realnim, tj. stvarnim svijetom. Film kao sinteza ostalih umjetnosti svoj medij gradi na trima ravnima: pokretnoj slici, govornoj riječi i glazbenom tonu. 

Mit totalnog filma, vol. 1

Piše: Vesko Kadić Netko je rekao: “Što više gledam filmove sve manje znam što je to film“. (Da li je pravi filmski prizor onaj kada Chaplin nudeći slijepoj djevojci, bez ijedne izgovorene riječi, cvijet kao simbol svog osjećanja, ili scena u kojoj se mladić udvara djevojci izgovarajući „tisuću“ riječi kako je voli čini prizor dostojan pravom filmu, ili se pravi film može tumačiti i u apstraktnoj igri raznih predmeta što je bilo vidljivo u eksperimentalnim Richterovim filmovima?)