Withnail and I: Potpuno drugačija komedija

Withnail and I: Potpuno drugačija komedija

 

Piše: Nino Romić

Gledateljima naviknutim na komedije iz skorije američke produkcije je teško preporučiti film nalik na Withnail i ja. Izvjesnom broju tih gledatelja, bit će teško probavljiv, a nemalom sasvim odbojan, budući da film značajno odstupa od kalupa na koji nas je Hollywood navikao preko zadnjih nekoliko decenija, ili već koliko smo izloženi uglavnom sanitiziranim i sigurnim komedijama. Likove poput dva naslovna junaka rijetko ćete sresti u anemičnim mainstream komedijama koje se danas vrte na digitalnim špulama kino projektora, a još manje tihu dinamiku koja vlada njihovim odnosom. Withnail i lik naratora (redom, Richard E. Grant te Paul McGann) su dvojac ne baš uspješnih glumaca koji obitavaju u Londonu, pokraj šezdesetih. Žive u potpunom rasulu, prljavštini i oskudici kako materijalne, tako i duševne prirode. Preživljavaju od sablasne ponude u lokalnoj krčmi, a od zime se brane izdašnim količinama alkohola, te trljajući različite supstance po goloj koži. Već uvodna scena postavlja sumornu stvarnost svijeta Withnail i ja, punog neizvjesnosti i straha.

Withnail i ja; režija: Bruce Robinson; uloge: Paul McGann, Richard E. Grant, Richard Griffiths; 1987. IMDb rejting: 7.8/10 Rotten Tomatoes rejting: 94%

Neimenovanog naratora, “Ja”, srećemo u početnim fazama napada panike. Mjeseci su prošli od zadnjeg glumačkog angažmana, računi i stanarina se nakupljaju, a zima je iza sljedećeg ćoška. Drugi dio dvojca, Withnail, ne stoji puno bolje. Nakon tri dana bez sna, on se nalazi na korak do tjelesnog i psihičkog kolapsa. Obrazovaniji, ali očito manje nadaren glumac od naratora, Withnail svoju ljubomoru (i niz drugih, nesređenih osjećanja) liječi iskaljivanjem na liku Paula McGanna. Površno, Withnail je parazit koji se hrani naratorom. Dublje od toga, on također podstiče preplašeni, introvertni lik naratora na promjenu. Bez naratora, Withnail bi sigurno skončao u blatu, u nekom jarku pored ceste, od nepoznatog uzroka. Ali, bez Withnaila, narator ne bi nikada doživio niz događaja koji će na kraju dovesti do njegove katarze.

Taj niz događaja počinje posjetom Withnailovom stricu, Montyju (Richard Griffiths), brižnoj duši, ljubitelju povrća i mačaka, te sasvim britanskom utjelovljenju barona Harkonnena. Želeći da izbjegnu postepeno propadanje, nalik na umiranje u viktorijanskim sanatorijima, Withnail uspijeva pogodbom dobiti na korištenje strika Montyjevu vikendicu na engleskom ladnju. Prešavši olako oko druge strane pogodbe, on i narator sjedaju u oronuli Jaguar i uz slavnu I-VII-VI progresiju akorda “All Along the Watchtower”, u izvedbi Jimija Hendrixa, kreću na put. Njihov bijeg na selo neodoljivo podsjeća na običaj plemstva u srednjem vijeku da se udalje od gradova za vrijeme kuge, opisanog između ostalog i u “Dekameronu“ te “Maski crvene smrti” Edgara Allana Poea. Ništa manje dramatično ne bi trebalo očekivati od para šekspirskih glumaca.

Njihove maštarije o životu na selu brzo nestaju po kišovitom dolasku u mračnu, hladnu seosku kućicu nadomak Penritha. Gradski momci po porijeklu i naravi, dvojac se muči s osnovnim radnjama jednog seoskog domaćinstva, kao što su paljenje i održavanje vatre, te spremanje večere.

Mještani su daleko od očekivanih veselih seljaka, koji “sjede ispred kuće i razgovaraju o maslacu”, kako narator brzo otkriva. Ogrijev i osnovne namjernice uzmijevaju kupiti od sumnjičave starice i njenog sina, prekaljenog poljeprivrednika. Međutim, čovjek ne može živjeti samo od hljeba, pa dvojac nalazi razonodu u seoskoj krčmi, gdje će se ubrzo zavaditi s mjesnim lovokradicom. Srećom, njima u spas dolazi strika Monty – kako izgleda, barem na početku. Uskoro na vidjelo izlazi da je strika Monty ustvari došao naplatiti svoj dio nagodbe – prisni susret sa naratorom, koji mu je obećao, ili barem nagovijestio Withnail. Baš tada, dinamika između Withnaila i naratora dolazi do punog izražaja. Da je posrijedi novija američka komedija, film bi sasvim sigurno bio sveden na nesreće para gradskih momaka na selu, vjerovatno u vidu kopije Billyja Crystala i ostatka ekipe City Slickersa, bez ikakve napetosti ili težine. Srž humora Withnail i ja leži baš u odnosu dva glavna lika, koji ih vodi mutne vode života, te koji je istovremeno uže spasa i lanac oko njihovih nogu.

O britkosti dijaloga i općenitoj kvaliteti scenarija Brucea Robinsona, koji također potpisuje i režiju, skoriji naslovi mogu sanjati. Radnja napreduje pristojnim tempom, a gledatelju je dato sasvim dovoljno prostora između šala i gagova da je pozorno prati. Mrlja preko koje je teško prijeći svakako jeste upitno korištenje presnimljenog dijaloga u nekoliko vanjskih scena, naročito u prvoj, gdje je očito da jedan od likova uopće nije imao tekst za dati trenutak. Lična zamjerka će pasti i za kratko pojavljivanje nevjerovatno animiranog lika lovokradice, Jakea, čija interakcija sa junacima u mjesnoj krčmi duhom podsjeća na najbolje razmijene riječi u BBC-jevoj kultnoj seriji, Crna guja. A ipak, takvo udovoljavanje bi pomalo usporilo radnju i umanjilo pomenutu britkost scenarija.

Povratak u grad također označava i promjenu u tonu filma, sigurno neočekivanu čak i za crnu komediju. Humor u zadnjih petnaest minuta filma biva zguran u drugi plan, a radnja poprima vidno melankolične nijanse. Zelenilo sela nestaje, a prigušene sive i smeđe boje grada su sveprisutne. Naravno, pošto se nalazimo u veseloj Engleskoj, tu je i lagana kišica koja nas vodi do oproštajne scene. Promjena tona je sasvim opravdana – likovi su proživjeli dosta, a i mi zajedno sa njima. Primili su veći broj udaraca nego što su zadali, a tkivo preraslo preko rana je još uvijek osjetljivo. Jedan od njih je doživio katarzu, što ga dovodi u priliku da prevaziđe svoje mane i započne novo poglavnje svog života, a drugi...

Pa, u filmu snažno figurira šekspirska tematika, a tragedija je svakako zastupljena u radovima velikog Barda. S time na umu, odlomak dijaloga iz danskog komada je u potpunosti prikladan za završetak jedne tragikomedije. Teško je zamisliti bolji kraj za naslov koji tako strasno prigrljava – a možda bismo mogli reći i voli – mržnju prema životu.

Prehodna
“Trilogija paranoje“ Alana J. Pakule
Sljedeća
Pogled u prošlost: "The Shawshank Redemption"