War for the Planet of the Apes: Serijal doveden do savršenstva

Piše: Mirnes Alispahić

Rijetko kada ćete vidjeti filmsku trilogiju završenu na ovako savršen način kao što je to slučaj sa Planet majmuna: Rat (War for the Planet of the Apes, 2017). Koliko je onaj prvobitni Planet majmuna (Planet of the Apes, 1968) imao šokantan kraj koji nas je zakucao za stolice, toliko će vas ovaj preplaviti emocijama. Iskreno, nisam ovako bio dirnut filmom u kojem su životinje glavni akteri ne pamtim još otkad sam gledao Kralja lavova i Bambija. Iako će se serijal vrlo vjerovatno nastaviti, ova trilogija je udarila jake temelje i ispričala priču o Cezaru (Andy Serkis), inteligentnoj čimpanzi, koja zahvaljujući virusnom lijeku za Alzheimera pod imenom ALZ-112 postaje vođa nove generacije majmuna.

Planet majmuna: Rat; režija: Matt Reeves; uloge: Andy Serkis, Woody Harrelson, Steve Zahn; 2017.

IMDb rejting: 8.0/10

Rotten Tomatoes rejting: 93 %

Počev od prvog dijela Planet majmuna: Postanak (Rise of the Planet of the Apes, 2011), Cezar se razvija i iz dijela u dio postaje sve bolji, sve sličniji čovjeku. S nekoliko riječi u prvom dijelu, Cezar je prešao na nešto složenije rečenice u drugom dijelu, Planet majmuna: Revolucija (Dawn of the Planet of the Apes, 2014), dok sada Cezar vodi intelektualne razgovore u razini čovjeka. I njegovo razmišljanje je drugačije, zrelije. Pametnije.

Nakon što je ljudska populacija desetkovana virusom ALZ-112, majmuni žive u šumskom rezervatu, skriveni u svom tajnom skrovištu. Neki od majmuna, oni koji su slijedili Kobu u drugom dijelu, sada rade za ljude koji ih oslovljavaju “mulama”, što im i pišu na leđima. Pukovnik (Woody Harrelson) je zapeo da se riješi Cezara, jednom zauvijek i to mu gotovo polazi za rukom, ali to pokreće nešto posve drugo i ubrzo je Cezar taj koji je za petama Pukovniku.

Ono što je zanimljivo za ovaj novi serijal, posebno ovaj dio, jeste to što se kroz njega provlače brojne aluzije između redova. Ne baš toliko suptilne. Od onih književnih, do historijskih i religijskih pa do filmskih. Ima tu i onih sitnijih detalja koji će samo rijetki prepoznati, ali je dosta više onih koji vam odmah zapnu za oko i pričati o tome bi potrajalo dugo, a nije zanimljivo otkrivati ih u tekstu. Uz spektakularne efekte, sjajnu režiju Mata Reevesa koji je serijal doista doveo do savršenstva, sjajne performanse glumaca, posebno Serkisa i Harrelsona, pametnu alegorijsku priču dobit ćete fenomenalan film koji zaslužuje gledanje u kinu, uprkos svom trajanju od 140 minuta. Ovo je dokaz da i ljetni blockbusteri mogu imati “soli u glavi”.

Objavljeno na APortal

Prehodna
Dunkirk: Savršeno režirano, ali pomalo dosadno
Sljedeća
The Emoji Movie: Šašavi emotikoni i još šašaviji kritičari