Tribute to Wim Wenders: Paris, Texas

Piše: Nino Romić

Pored Pariza, glavnog grada Francuske, poznatom po svom epitetu Grada svjetla, na svijetu postoji i Paris u američkoj saveznoj državi Teksas. Međutim, ni jedan od ova dva grada nisu prikazana u filmu renomiranog njemačkog režisera, Wima Wendersa, Paris, Texas. Glavno poprište priče koju je na platno davne 1984. prenio Wenders jeste pustinja američkog jugozapada, nemili krajolik suhe pustoši koji je nadahnuo bezbrojne priče western filmova.

Preko ove suhe pustoši putuje Travis (Harry Dean Stanton), zapuštena lutalica u još zapuštenijem kraju svijeta. Njega nam Wenders prikazuje u stilu komponovanja kadra koji itekako podsjeća na žanr u kojem smo inače navikli promatrati američki zapad. Prvo što vidimo jeste razmjer pustinje, njene nepregledne predjele koji se u konačnoj tačci spajaju sa plavetnilom neba. Potom, vidimo i Travisa, a njegovo izborano lice i odjeća nam govore već dosta toga – dovoljno da opravda odluku Wendersa da glavnog lika ostavi nijemog u prvim, uvodnim scenama filma.

Travis prelazi pustinju i dolazi u maleno mjesto u južnom Teksasu, no i iz periferije sjećanja svojih najbližih nazad u njihovu svakodnevnicu, mada porodični susret nije ništa nalik na svakodnevna dešavanja. Do trenutka kada njegov brat stigne u zabačeni grad na jugu države, Travis je već ponovo na putu, kretajući se u gledatelju nepoznatom pravcu, vučen naprijed silom unutrašnje plime opisane u pjesmi velikog engleskog rock sastava. Stantonovi koraci u Travisovim cipelama su vidno odlučni, što publici bez nepotrebnog dijaloga govori da Travis ide prema nekom cilju.

Šta se nalazi na drugoj strani puta na koji se Travis zaputio? Pa, stvari ne postaju jasnije čak i nakon što glavni lik progovori i iznjedri prvu kompletnu rečenicu. Još jedna suptilna karakterizacija koju film koristi za dočaravanje Travisovog lika jeste glas koji je Stanton odabrao za svoju izvedbu, koji po tonu nije nalik na nešto što biste očekivali od iznurenog lutalice. Još komad zagonetke koju Wenders gradi u prvom činu filma!

U suštini, Paris, Texas je film o dugoj vožnji, sveameričkom konceptu „road tripa“, epopeje kroz američki zapad na koju se odvažuju Travis i njegov brat Walt, a potom Travis i njegov otuđeni sin. Na putu od Teksasa do Kalifornije, a potom i u suprotnom pravcu, dobivamo i druge komadiće zagonetke, a na gledatelju je potom da ih spoji i riješi misteriju lutalice Travisa. Na tom putu ćemo promatrati krasne pejsaže američkog zapada, ali i slušati note Ryja Coodera, muzičara koji je redovan suradnik Wendersa i sa kojim je režiser stvorio svoj poznati dokumentarac, Buena Vista Social Club. Muzička podloga koju je Cooder sročio za potrebe filma je arhetipska pozadina pentatonske skale i slobodnog korištenja slidea preko struna akustične gitare.

Paris, Texas je film koji plijenu pažnju gledatelja, naročito na njegovom matičnom mediju – velikom platnu, koje najbolje dočarava ljepotu pejsaža u pozadini. Paris, Texas igra na 27. Sarajevo Film Festivalu u sklopu programa ljetnog kina, pa je gledanje gotovo obavezno.

Prethodna
Elegija lovora: Simbolika i manifestacija psihe
Sljedeća
Buena Vista Social Club: Dobar pogled i još bolja muzika