Piše: Sanita Bajramović

Devetnaestog augusta 2012. godine filmski svijet je šokirala vijest da je poznati režiser Tony Scott, mlađi brat mnogo poznatijeg Ridleya, izvršio samoubistvo skokom sa mosta Thomas Vincent u Los Angelesu, i to bez oklijevanja, kako su kasnije tvrdili svjedoci koji su ga vidjeli. Dvije oproštajne poruke, jedna ostavljena za policiju u autu parkiranom ispod mosta, druga za porodicu u sefu porodične kuće, nisu objavljene nikada. Tek krajem 2014. Ridley Scott će izjaviti da se njegov brat ubio zbog galopirajućeg raka. Hollywood nije škrtario u odavanju počasti, jednom od svojih najboljih, kako su to mahom apologetski sročivali urednici filmskih portala i magazina u svojim nekrolozima, no malo je bilo onih koji su se pobliže osvrnuli na mučnu epizodu Scottovog dolaska u Hollywood i instantnog stavljanja na rediteljsku crnu listu nakon debakla njegovog prvog filma Glad (1983). Percipiran kao jedan od reditelja britanskog "novog vala" (Adrian Lyne, Hugh Hudson, Alan Parker) od kojih je Hollywood početkom 80-ih očekivao transfuziju nove kreativnosti i prefinjenosti, ili bar potencijal kopiranja stila autora francuskog Cinema du Look koji je tada slovio za estetski vrhunac filmskog izražaja (Beineix, Besson, Carax), Scott je dočekan raširenih ruku. MGM mu predaje umjetničku kontrolu nad projektom koji se već dugo kuhao u njihovim retortama, filmu o vampirizmu u kojemu je zvjezdani casting glavnih glumaca (Catherine Deneuve, David Bowie, Susan Sarandon)  uspio producirati jedan od najfascinantnijih i najekspresivnijih prikaza vampirske tematike u cijeloj historiji horor žanra.

Catherine Deneuve & David Bowie u filmu "Hunger"

No i filmovi kao i ljudi mogu imati zlu sreću a Glad ju je imala napretek. Premijerno prikazan van zvanične konkurencije kanskog festivala 1983, nije donio očekivani profit i nije uspio impresionirati nikoga od utjecajnih filmskih kritičara (Roger Ebert žigosao ga je čak kao "mučno loš vampirski film", "čudan i bez strasti"). Drugi su mu zamjerali "tešku atmosferu", "spori zaplet i ritam", scenarističku nedorečenost (finalna scena sa Susan Sarandon na balkonu koja kao da je otvarala mogućnost nastavka!), dok su druge scene izdvajane van konteksta i osuđivan način njihove realizacije. Bio je seciran bez milosti i zapravo bez stvarne potrebe za rastavljanjem filma na sastavne molekule (veoma slično Lynchovom Dune koji će se pojaviti godinu poslije). Vrijeme je ipak bilo milostivo prema Scottovu debitantskom djelu. Kroz godine je stekao kultni status, ne samo u subkulturi vampiroljubaca, nego i kod širokih filmofilskih masa a i kritika je vremenom potpuno okrenula ploču. Sada su se apostrofirali vizuelna raskoš, divna, "sanjiva" fotografija, Scottovo montažersko umijeće i konzistentna vizija, gotička uzvišenost i šta sve ne. Osobitu je slavu stekla lezbijska ljubavna scena između Deneuve i Sarandon, koja uistinu jeste vrhunac erotizma i artizma, bar u deceniji u kojoj je film nastao.

Naknadna slava Gladi nije bila tada od pomoći mladom Scottu na kojeg je svaljena sva krivica zbog kritičarskog i finansijskog flopa.

Nakon "Gladi" niko u Hollywoodu više nije htio imati ništa sa mnom – reći će u jednom od intervjua sredinom 90-ih – još me samo nisu bili uhapsili!

Na snimanju filma "Top Gun" sa Tomom Cruiseom

Ne mogavši više naći rediteljski angažman, Scott se okreće snimanju reklama i muzičkih video spotova. Reklamama će se pozabaviti čak i kao već slavan reditelj, snimivši 2000. hvaljenu reklamu za Telecom Italia s Marlonom Brandom i Woodyjem Allenom, te za Barclays s Anthonyem Hopkinsom i Timom Rothom. Legenda kaže da je jedna druga Scottova reklama, snimljena za švedskog proizvođača automobila Saab u kojoj se njihov nabrijani auto utrkuje s avionom lovcem navodno inspirisala Jerryja Bruckheimera da producira neku opaku akciju koja će uključivati borbene lovce; potražio je reditelja i ponudio mu posao... i rođen je Top Gun (1986). Ultimativna adrenalinska zabava za tinejdžerske mase 80-ih, film koji je inkasirao za ono vrijeme nevjerovatnih 350 miliona dolara i zbog kojega su hiljade mladića nahrupile u američke vazduhoplovne akademije (navala je bila tolika da je dobar dio javnosti bio čvrsto uvjeren da je film naručen od Bruckheimera od strane američke avijacije radi privlačenja novih regruta!). Top Gun je lansirao u zvjezdanu orbitu mladog Toma Cruisea a Scotta konačno izvukao iz bojkota u kojem je tavorio još od 1983. Film je kritka skoro pa jednoglasno sahranila, ali milionska kiša koja se sručila na producente utišala je hor negodovanja. Top Gun je označio i početak nove kritičarske mantre koja će Scotta pratiti do smrti, naime da je reditelj "isprazne forme i nedostatka sadržaja". Kritičar The Guardiana je to ovako formulisao:

Do sredine 80-ih, Hollywood je bio preplavljen britanskim redateljima koji su donijeli novu eru blockbustera koristeći vještine za ugađanje masama  koje su izbrusili radeći reklame. Drugi su tvrdili: „da je i na vrhuncu svoje slave u njegovom kreativnom stvaranju bilo moguće primijetiti nešto od kompaktnosti i dotjeranosti TV reklama".

Vjerovatno zaključivši da je kritičarima ionako nemoguće ugoditi, Tony Scott se potpuno okreće saradnji s Bruckheimerom i nastavlja blistavi niz akcijskih hitova: 1987. snima dugo očekivanog  Policajca s Beverly Hillsa II s Eddiem Murphyem i Brigitte Nielsen, 1990. Dane groma (Days of Thunder), 1991. Prljavi igraju prljavo (The Last Boy Scout), 1993. kultni akcijski sentiš Pravu romansu (True Romance), 1995. podmornički triler Grimizna plima (Crimson Tide), a 1998. možda i najbolji iz ove faze, Državni neprijatelj (Enemy of the State), s Geneom Hackmanom i Willom Smithom u naslovnim rolama, film koji je anticipirao zastrašujući svijet tehnoloških izuma kreiranih u svrhu špijunaže i invazije na privatnost običnih smrtnika.

Film koji se tematikom i stilom izdvaja iz Scottova opusa 90-ih godina svakako je Osveta (Revenge) s Kevinom Costnerom i Madeleine Stowe, film o ljubavi, preljubi i osveti koji je prošao dosta loše u kinima i do danas ostao potcijenjen, mada niko nikada nije mogao suvislo ukazati na bilo koju neuspjelu komponentu ovog uratka.

Posljednja faza Scottove karijere obilježena je saradnjom s Denzelom Washingtonom. U 2004. nastaje sjajni Man On Fire, potresna i realistična priča o prijateljstvu između djevojčice i njenog tjelohranitelja kojeg njen otac dovodi u Meksiko da bi spriječio njenu otmicu. Kritika je film dočekala mlako prebacujući mu "pretjerano nasilje"(!?) i Denzelovo sadističko ubijanje po Ciudad de Mexicu!!! Uslijedili su SF akcioni triler Deja Vu (2006), remake Otmice na liniji Pelham (Taking of Pelham 123) (2010), te Unstoppable (2011), od kojih su posljednja dva, mada komercijalni hitovi, zasluženo dobili val suzdržanih ili negativnih kritika! Kao svojevrstan bizarni kuriozitet u posljednjoj fazi njegove karijere ističe se Domino (2005) s Mickeyjem Rourkeom i Keirom Knightley. Istinita storija o kćeri poznatog američkog glumca koja postaje lovac na ucijenjene glave i sa svojom družinom upada u niz nevjerovatnih avantura, da nije istinita djelovala bi kao da dijeli isti univerzum s Flashom Gordonom i imperatorom Mingom! Nevjerovatna količina besmislenog nasilja, besmislenih trzavih pokreta kamere, nepostojanje bilo kakve suvisle naracije duže od tri minute, i sve to garnirano Keirinim aristokratskim britanskim naglaskom dok defiluje kroz L.A. obučena poput Mad Maxa, ostavlja gledaocu na volju da se smije, iščuđava ili pobjegne s projekcije! Domino u tolikoj mjeri ne liči ni na što drugo u Scottovu opusu da se s pravom može pretpostaviti da je cijeli film parodija samoga sebe ili namjerno preuveličavanje one bezsadržajnosti za koju su kritičari Scotta konstantno optuživali kroz cijelu karijeru.

Kritika je uvijek mnogo toga imala za reći o Scottu, no čini se da su rijetki shvatali da je u središtu Scottova stvaralaštva bio eskapizam. Njegovi filmovi dopuštali su publici da pobjegne od svojih briga onako kako su to nekada radili mjuzikli ili filmovi fantazije. To su bili, više od svega, filmovi nekoga ko je želio da vas strasno uvuče na filmsko platno i nikada vas ne pusti van. Strast i životnost njegovih filmova ostat će Scottovo blistavo nasljeđe budućim generacijama koje nisu imale sreću da ih gledaju u vremenu kada su nastajali.