That Thing You Do!: Rediteljski prvijenac slavnog Toma Hanksa

That Thing You Do!: Rediteljski prvijenac slavnog Toma Hanksa

 

Piše: Nino Romić

Šesdesete su i sunce sja nad Amerikom koja strahuje od sraza i trenutnog uništenja sa Crvenima, dok je u pozadini Britanska invazija u punom jeku predvođena onim četvorkom sa sjevera Engleske, Beatlesima. Ovo je poprište priče režiserskog prvijenca slavnog Toma Hanksa, koja nam prepričava uspon i pad jednog rock'n'roll benda u dobu kada je ta vrsta muzike istupila na scenu popularne kulture i historije. Da je u svom debiju Hanks dobro vladao zanatom filmskog narativa, govori činjenica da That Thing You Do! spretno prenosi priču o skromnim počecima jednog benda, velikom luku slave i njegovoj nesretnoj daljoj tačci iz dva međusobno pogodna gledišta – iza instrumenata članova benda, a potom iz sjedišta i plesnih podija koji pripadaju publici. Na početnoj tačci opisanog luka, smještenoj u gradiću u sada gotovo mitološkoj unutrašnjosti Sjedinjenih Država, susrećemo članove benda u potrazi za svojim zvukom i – još važnije – zvučnim imenom. Članstvo benda je u osnovi spisak arhitipnih muzičarskih osobnosti i osobina, kakve ste sigurno sreli ako ste ikada imali zadovoljstvo upražnjavanja muzičarskog zanata ili njegovih popratnih zanimanja. Granica između stereotipnog i arhetipnoga je nerijetko tanka i maglovita, ali scenario i ritam filma dopuštaju većini članova benda da dođu do kraćeg ili dužeg trenutka pod reflektorom, tako da je potonja poredba uglavnom tačnija.

That Thing You Do!; režija: Tom Hanks; uloge: Tom Everett Scott, Steve Zahn, Jonathon Schaech, Liv Tayler, Tom Hanks; 1996. IMDb rejting: 6.9/10 Rotten Tomatoes rejting: 93%

Radnja That Thing You Do! počinje ozljedom budućeg bivšeg bubnjara, što dovodi bend do suradnje sa Guyem Pattersonom (Tom Everett Scott), lokalnim jazz maherom i frajerom s iskustvom i talentom iza bubnjarskih palica. On se pridružuje živahnom i hiperenergetičnom Lennyju (Steve Zahn), te ćudljivom Jimmyju (Jonathon Schaech) kao zamjena u nadolazećoj gaži u lokalnom tinejdžerskom okupljalištu. Posredstvom nervoze pred svirku, ili tajnim kreativnim suparništvom s muzičkom okosnicom benda, Guy ubrzava tempo Jimmyjeve sladunjave balade uživo u hit pop okretaljku kakve pamtimo iz ranih šezdesetih. Ishod je pomama na plesnom podiju te prva kapljica slave za bend. S time, film dolazi do svog najjačeg vida – same pjesme s kojom dijeli naslov. U pitanju je dobro tempirana pogresija akorda koja se na kraju fraze okreće ponovo prema početnom stepenu tonaliteta (po čemu i jeste okretaljka), iznad koje lebde melodija i uska harmonija, koje obavezo mijenjaju tonalitet iz mola u dur u prijelazu, po uzoru na Čupavce iz Liverpoola. Dalje,  radnja vuče nadahnuća iz raznih vrsta pjesama i dijelova kompozicija. Neki dijelovi – poput scene kada se naslova pjesma zavrti na radiju po prvi put, što dovodi likove do maničnog trčanja uz i niz glavnu gradsku ulicu – podsjećaju na refrene popularnih okretaljki, dok druge, malo sjetnije scene, podsjećaju na duge strofe balada, savršenih za sentiš.

Izvedba benda, odnosno glumaca iza instrumenata, uglavnom je na nivou. Pod reflektorom zadimljenih birtija su retro gitare po dezenu Danelectra sa staromodnim lipstick magnetima, ukopčane u drhtava pojačala sa još drhtavijim kabinetima. Zvuk i naročito vokali su sinhronizovani, ali glumačka postava barata instrumentima uvjerljivo – položaji prstiju na pragovima gitara odgovara akordima koji se čuju na zvučnom zapisu, bubnjar udara bubanj na način kakav se očekuje za zvuk koji možemo čuti, i tako dalje. Osim potpisne pjesme, tonski zapis je obogaćen i nizom intrumentala, surf-rock trenutaka i malim daškom big band zvuka, koji je u šezdesetima uglavnom bio u svom zalasku.

Dok A strana filma, odnosno ploče, prati muzički uspon benda po ljestvicama časopisa, B strana je posvećena njihovim ljubavnim mukama – tačnije ljubavnom trokutu između bubnjara Guya, vođe benda Jimmyja i njegove djevojke Faye, koju glumi Liv Tayler. Taj vid filma je krojen po šablonu romantičnih komedija, žanra u usponu u srednjim i kasnim devedesetima. Ishod je očit, možda i bolno očit, ali put do istog je spretno postavljen, tako da ne odnosi puno od naslova u cijelosti. Stvarna zamjerka ide samom koncu filma, tačnije karticama uz odjavnu muziku, pomoću kojih su publici obznanjene sudbine likova nakon klape na kraju posljednje scene. Teško je izbjeći utisku da je posrijedi ishitreno rješenje, umjesto kojeg bi bolje jednostavno predstaviti smjerove u kojima likovi žele, moraju ili trebaju poći i prepustiti mašti gledatelja da ih tamo otprati.

That Thing You Do! kao film se zaista ugleda u pjesmu po kojoj je dobio ime – oboje traju tačno koliko njihova građa i narav dopuštaju, a dobar takt i melodija jamče da će se publika oprostiti od likova tapkajući nogom i pjevušeći.

Prehodna
Pogled u prošlost: "The Last Of The Mohicans"
Sljedeća
Stari dobri filmovi i površni remake