The Father: Stjecište sjećanja, mašte i bolesti

Piše: Nino Romić

U malo više od devedeset minuta trajanja, režiser Florian Zeller je uspio predstaviti jedno od najupečatljivijih i najunikatnijih filmskih ostvarenja kojima je svjetska publika imala priliku svjedočiti u zadnjih par decenija. The Father (Otac) je pažljivo postavljena i vješto predstavljena priča u čijem se stjecištu susreću sjećanja, mašta i bolest.

Zeller ne gubi vrijeme skrivajući svoje karte, pošto se srž filma, središnji konflikt kojem će gledatelj svjedočiti, očituje već u prvoj dijaloškoj razmjeni. Anne (Olivia Colman) hita uz stepenice u stan Anthonyja, naslovnog oca u izvedbi Anthonyja Hopkinsa, kako bi razriješila novonastalu krizu. Njen otac je otpustio svoju starateljicu, iz razloga koji nije sasvim jasan.

Anthony tvrdi da ga je starateljica pokrala, starateljica tvrdi da ju je Anthony u naletu bijesa izgrdio i otjerao iz kuće. Odnos oca i kćeri je dubok, ali i napet. Anthonyjevo mentalno stanje se pogoršava, a njegovo sjećanje je zakrpano komadićima mašte, što Hopkins na platno prenosi na način koji je nemoguće opisati bez jednog niza superlativa.

Zaista, ne postoji potreba za okolišanjem – izvedba velškog glumca je na majstorskom nivou, tako živopisna i uvjerljiva, s jedne strane, a tako ozbiljna, ali ne i lišena doze humora. Čak i najvećem Hopkinsovom pokloniku bi, prije gledanja The Father, bilo oproštena sumnja da Velšanin može u svojoj osmoj deceniji života iznjedriti takvu izvedbu, no Hopkinsu će vrlo brzo odagnati sve takve cinične misli gledatelja.

Treći glavni lik, pored Anne i Anthonyja, jeste Anthonyjev stan, koji biva prvo predstavljen gledatelju, a potom kroz trajanje filma i oživljen. Zeller koristi stan, njegove prostorije, namještaj i sitne kućanske predmete kao poligon za stvaranje vizuelnog narativa, na koji se film čvrsto oslanja za predstavljanje priče u cijelosti. The Father svoje korijene vuče iz istoimene predstave koju je Zeller kao dramaturg sročio i postavio na daske 2012. U osam godina između premijere predstave i njene filmske adaptacije, Zeller je imao dovoljno vremena da razradi kompleksan rječnik kadrova sa kojima u svom filmskom prvijencu predstavlja svijet u kojem Anthony, a sa njim i gledatelj, obitava.

The Father je nagrađen sa dva Oscara – za Najboljeg glumca, te za Najbolje adaptirani scenario, a oba kipića su itekako zaslužena. Budući da je perspektiva filma intimno vezana za Anthonyja, gledatelj prati film kroz njega kao surogat, na trenutke zbunjen, pa čak i uplašen kao glavni lik. Ovdje su izvedba Hopkinsa i sušta materija scenarija neraskidivo povezane. Prvo proizlazi iz potonjeg, a potonje se, pak, potom utapa nazad u prvo. Potom, tu je i Zellerova režiserska zasluga. Diplomatskim rječnikom, može se reći da je Zeller sa potpisom na režiji i scenariju svog prvog igranog filma očitao ozbiljnu bukvicu autorima filmova koji su zadnjih nekoliko godina plijenili pažnju filmske industrije.

The Father će biti dostupan posjetiteljima 27. Sarajevo Film Festivala na nekoliko lokacija i u više termina za vrijeme trajanja Festivala. Film je potresno iskustvo, ali tako slojevito i upečatljivo da je obavezno štivo za posjetitelje Festivala.

Prethodna
The Suicide Squad: Oprobani recept, drugi sastojci, slab film
Sljedeća
Elegija lovora: Simbolika i manifestacija psihe