Priredio: M. S.
Posljednje decenije španska kinematografija se sve više izdvaja kao jedna od onih kojima je na prvom mjestu publika, uz posebnu posvetu popularnijim žanrovima, poput horora, trilera, komedija. Dok se artističkim, festivalskim filmom bave rediteljski velikani poput Pedra Almodóvara i Alejandra Amenabara, u španskoj kinematografiji redovno se izdvajaju novi majstori horora ili trilera, a jedan od najnovijih je Oriol Paulo čiji je žanrovski fokus misteriozni triler.
Nakon naslova Tijelo (El cuerpo), u kojem pored definisanja žanrovske opredjeljenosti, Pauelo predstavlja i svoje centralne narativne odrednice, kao što je recimo situacija slučajne saobraćajne nesreće tokom koje neko pogine, a krivac pobjegne kako bi izbjegao odgovornost. Od identičnog zapleta, započinje i posljednje ostvarenje Nevidljivi svjedok (Contratiempo, 2016) koji se također može odrediti kao misteriozni triler, a koje drži sami vrh na IMDb listi kada je u pitanju španski film.
Nevidljivi svjedok je filmska priča o Adrianu Doriji (Mario Casas), mladom preduzetniku, koji se jednog dana probudi u hotelskoj sobi pored beživotnog tijela svoje ljubavnice Laure Vidal (Bárbara Lennie). Sasvim očekivano, njega optužuju za ubistvo, a on odlučuje da unajmi Virginiju Goodman (Ana Wagener), najbolju pravnicu za pripremu svjedoka u zemlji. U posljednjoj noći prije suđenja, njih dvoje će činiti sve će da iznađu najbolju priču koja bi ga oslobodila zatvora, posebno se fokusirajući na detalje. „Tvoje svjedočenje ima rupe i trebaju mi detalji. Vjerodostojnost se temelji na detaljima. Mogu ih koristiti da ubijedim svijet da ste nevini. Uvjeravam vas da mogu“, kaže Virginija Adrianu.
Tokom trajanja njihovog razgovora, postepeno će se razotkrivati cjelokupna pozadina ubistva iz hotela koja uključuje i spomenutu saobraćajnu nesreću i tragičnu smrt jednog mladića, a u koju su uključeni Adrian i Laura. Kako bi prikrili svoju ljubavnu vezu, njih dvoje odluče da se riješe tijela. Ipak, niko nije očekivao pojavu misterioznog, „nevidljivog“ svjedoka, koji cjelokupni slučaj, kao i živote svih protagonista okreće naglavačke.
Dakle, radnja filma se razvija u dva vremenska toka, sadašnjosti u kojoj Adrian i Virginija pripremaju Adriajanovu odbranu, te u prošlosti koju reditelj rekonstruiše prateći njegovog sjećanja i oživljavajući brojne verzije istih događaja. U noći uoči Dorijinog svjedočenja, dvoje sagovornika, poput pisaca pozorišnog komada, grade različite tokove radnje, dok se uporedo razotkrivaju i dijelovi slagalice njihovih karaktera.
Jedan poslovni dijalog prerasta u verbalni duel, što reditelj koristi za stvaranje centralnog sukoba i izvora napetosti, s obzirom da iz razgovora centralnih likova nastaje cjelokupna struktura filma, kao jedna od složenijih, ali i istovremeno jednostavnijih u savremenoj evropskoj kinematografiji. Naime, reditelj će uz pomoć ova dva lika konstantno mijenjati verzije događaja iz prošlosti, ali će istovremeno širiti priču filma i konstantno je dovoditi do vrhunca i kraja, a zatim kreirati novu ispočetka sa novim preokretom.
Postepeno, Contratiempo postaje priča o dva zločina, dvije smrti, ubici i žrtvi. Ipak, gledateljima će do samog kraja biti jako teško prepoznati ko je od likova na kojoj strani, ko je ubica, ko je žrtva, ko je došao po osvetu, a ko želi izbjeći pravdu. Likovi se preobražavaju tako da se nijedan od njih na kraju ne uklapa u sliku o njima formiranu na početku. Od nepravedno okrivljenog i žrtve namještaljke, Adrian postaje lažljivi preljubnik, a zatim i okorjeli ubica koji na sve načine želi izbjeći pravdu, dok se Virginija, nezaustavljiva pravnica koja nikada nije izgubila slučaj, razotkriva kao sasvim druga osoba, direktno uključena u oba zločina.
Za ljubitelje romana Agahte Christie, kao i njihovih ekranizacija, ovaj naslov će biti prava poslastica, a za mlađu filmsku publiku prilika za upoznavanje s recentnom španskom kinematografijom. Ovaj film će vas uzdrmati, natjerati da vjerujete u potpunu laž i sumnjate u apsolutnu istinu. Uprkos određenim negativnim kritikama, generalna glumačka interpretacija je upravo onakva kakva je morala biti u ovakvom filmu – teatralna, dramatična, energična, eksplozivna, ali sa odmjerenim balansom koji npr. dolazi sa izvedbom Bárbare Lennie kao Laure, u kojoj se osjeti njena sklonost drami i nježnom, poetičnom art filmu.
Kao psihološki i misteriozni triler, ovaj film se do krajnosti poigrava sa umom gledalaca, ne samo kako bi ih što duže zadržao u neizvjesnosti, već kako bi dokazao njihovu naivnost, ali i nepovjerenje, sklonost osudi... U ovome filmu, gledatelji su sami istraživači, protagonisti i sudije. Naravno, ovo je prije svega film o ljudskoj potrebi za pravdom. O žrtvovanju svega kako bi se ovozemaljska pravda zadovoljila. O nesalomljivosti čovjekovog duha u potrazi za tom pravdom. Također, ovo je i djelo o krivici te istoj čovjekovoj potrebi da krivicu izbjegne.
Nevidljivi svjedok je ostvarenje o puštanju demonskog na površinu kako bi se s jedne strane, zadovoljila pravda, a s druge, izbjegla krivica.
