Priredio: M. S.

Uporedo sa razvijanjem autorskog, artističkog filma, pretežno drame, španska kinematografija je oduvijek posebnu pažnju davala i žanru horora, za koji je svakako posjedovala i veliki talenat i kreativnost. Tako su period savremenog španskog filma, uveliko obilježili horori, a kada je u pitanju ovaj žanr u Španiji, sve je počelo 1950-ih i 1960-ih godina prošlog stoljeća kada su na scenu stupili Vincente Aranda i Narciso Ibáñez Serrador, autori serijala Priče protiv spavanja, španske varijante Zone sumraka. Oni su uporedo sa Luisom Buñuelom, a na jedan sasvim drugačiji način, suprostavljali represivnom Francovom režimu i uspjeli uzdrmati i razbuditi hipnotizirano špansko društvo. Ipak, u narednih skoro pola stoljeća i sa pojavljivanjem Pedra Almodóvara, te buđenjem španske artističke komedije, horor žanr u ovoj kinematografiji je skoro nestao. Međutim, devedesetih dolazi do preporoda horora u Španija, koja postaje mjesto sa najstrašnijim i najoriginalnijim pričama strave u svijetu. Ovo je drugi dio kratkog pregleda najuspješnijih savremenih španskih horor naslova.

• BEZIMENI (Los sin nombre, 1999), Jaume Balageró

Jedan od najvjernijih predvodnika savremenog španskog horora, bio je Katalonac Jaume Balageró koji je svojim debitanskim dugometražnim ostvarenjem privukao veliku pažnju, ne samo ljubitelja dobrog horora, nego i cijeloga filmskoga svijeta. Prije filmova [Rec] i [Rec] 2, Balageró je snimio ostvarenje znatno klasičnijeg narativa i prepoznatljivije forme, u podžanru detektivskog filma i sa elementima okultnog. Riječ je o horor/trileru Bezimeni (Los sin nombre, 1999), nastalom prema romanu Ramseyja Campbella, koji započinje iznenadnim nestankom obožavane šestogodišnje kćerke, što uništava živote i brak Claudie (E. Vilarasau) i Quirgoa (T. Ulloa). Pet godina poslije, kad je Claudia počela da zaboravlja tu jezivu tragediju, zazvoni njen telefon: „Mamice, ja sam… Dođi da me spasiš“. Racionalna Claudia u početku ne vjeruje onome što čuje i ubijeđena je da je u pitanju neslana šala neke bolesne osobe, međutim, njen majčinski instinkt joj govori da treba da povjeruje da je zaista čula svoju kćerku.

U pomoć poziva bivšega policajca Masseru (K. Elejalde), novinara-istraživača, te kreće u očajničku potragu i ubrzo otkriva moguću povezanost njenog nekadašnjega ljubavnika Tonija (P. Tosar) sa sadističkim kultom čiji sljedbenici ritualno muče djecu... Dolazi do misterioznog zapuštenog motela na broju 106, sa uvjerenjem da je njena djevojčica još uvijek živa... Bezimeni je film o empirijskim proučavaocima zla, o napuštenim kućama koje kriju stvari iz prošlosti, o tajanstvenim zamkama jednog zla koje polako skida veo za velom, a koji preko nacističkog holokausta, okultne groznice i Londona šezdesetih godina, gledatelja dovodi do istine današnjih dana.

„Ono što me je pored jezive i veoma originalne priče privuklo Campbellovom romanu jeste njegov način razmatranja zla i opscenosti. Zlo veoma spretno, skoro neprimjetno, izmiče ljudskoj kontroli i preuzima je u svoje ruke. I u stvarnom životu perverzije i abnormalnosti često izmiču kontroli i volji onih koji su ih probudili i tada je najčešće već prekasno i više nema pomoći. Kraj može biti sudbonosan i jeziv. Sada je film snimljen i jeza i strah na velikom ekranu izgledaju još jezivije i strašnije“, rekao je reditelj Jaume Balageró.

• JULIJINE OČI (Los ojos de Julia, 2010), Guillerm Molares

Kako je gotovo nemoguće zamisliti listu savremenog horor filma, na kojoj se ne nalazi potpis Guillerma Del Tora, pošto niti prvi dio ove liste nije zaboravio na ovoga majstora bajkovitog horora, tako neće niti ovaj nastavak. Nakon veoma uspješnog debitanskog naslova Nepozvani gost (El habitante incierto, 2012) sa 6.8 ocjenom na IMDb-u, Guillerm Morales predstavlja novi horor/triler Julijine oči (Los ojos de Julia, 2010) u kojem zaplet također počinje od misterioznog čovjeka koji se iznenada pojavljuje u životima glavnih protagonista. Kako sam naslov ukazuje, glavni protagonista ovoga, drugog Moralesovog dugometražnog filma, jeste Julia Levin, u interpretaciji Belén Ruede, koja istovremeno igra i njenu sestru blizankinju Saru.  

Dakle, Julia i Sara su u sestre koje su genetski naslijedile bolest postepenog gubitka vida, i to uslijed posebno stresnih situacija. Nakon što Sara u potpunosti izgubi vid pronađu je obješenu u podrumu svoje kuće. Policija zaključuje da se radi o samoubistvu, u što Julia posumnja, te započne istragu uzroka iznenadne smrti svoje sestre. Kako i sama pati od postepenog gubitka vida, a stresnih situacija je sve više, Julia biva primorana pronaći odgovore prije nego li i sama zapadne u tamu uzrokovanu potpunom sljepoćom. U međuvremenu, počinje da je proganja misteriozni čovek, ali joj policija ponovno ne vjeruje niti jednu riječ. Julijine oči je ostvarenje koje uprkos određenim manjkavostima u scenariju čija dramaturška dosljednost postepeno slabi kako narativ odmiče, donosi izuzetno zanimljiv spoj horora i psihološkog trilera, sa jednom od najboljih španskih glumica i krajnje zanimljivoj početnoj ideji priče.

• KOŽA U KOJOJ ŽIVIM (La piel que habito, 2011), Pedro Almodóvar

U kojoj mjeri je žanr horora u Španiji vremenom postao popularan, najbolje svjedoči odluka jednog od najvažnijih španskih reditelja svih vremena, Pedra Almodóvara, da se na trenutak ostavi svojih intertekstualnih, postmodernističkih dijalogom, bojama i seksom nabijenih dramedija i snimi horor/triler. Doduše, triler sa elementima horora, ali sasvim dovoljno, da njegov naslov Koža u kojoj živim (La piel que habito, 2011), pronađe svoje mjesto na listi savremenih španskih horora. Zašto? Zato jer je riječ o izuzetno hrabrom potezu, jer je riječ o krajnje bitnoj temi savremenog doba, jer je priča do te mjere radikalna da mora biti zanimljiva i naravno, jer je riječ o Almodóvaru. Dakle, glavni protagonista ovoga djela, je uspješni madridski estetski hirurg, doktor Robert Ledgard (Antonio Banderas), koji, u čast svojoj pokojnoj supruzi, tragično stradaloj u vatri nastaloj zbog sabraćajne nesreće, pokušava stvoriti savršenu sintetičku kožu, koju zatim, dorađuje i primjenjuje na nesretnoj Veri 8 (Elena Anaya), ženi koju je zatočio uz svojoj raskošnoj kući i koju je kirurški transformisao u identičnu kopiju pokojnice.

Dovoljno? Dakle, da ne bude zabune, stilski se ovaj film gotovo ni po čemu ne razlikuje od Almodóvarih ostalih ostvarenja, jer sve je ponovno tu – mnoštvo scena, likova i narativnih promjena, brza naracija, jarke boje, duboka psihološka analiza, seks, pornografija, opsesija i ljubav. Na koncu, riječ je o „savremenom Frankensteinu“ kojeg ćete, kao i u originalu, uporno pokušati razumijeti, a u kojem se Almodóvar lično suočava sa pitanjem osvete, izgubljene porodice i nezaustavljive i vječne ljubavi.