Na marginama 22. Sarajevo Film Festivala: Kinoscope

Na marginama 22. Sarajevo Film Festivala: Kinoscope

Piše: Sanita Bajramović

“Kinoscope program donosi inspirativna ostvarenja, kako poznatih filmskih autora, tako i novih, talentovanih reditelja. Ovaj program sačinjavaju igrani i dokumentarni filmovi iz svih krajeva svijeta…”

Ovim riječima je najavljen jedan od popratnih programa SFF-a koji redovito svake godine ostane u sjeni, što takmičarskog i Open Air programa, što parade crvenim tepihom. Međutim, nerijetko se baš među filmovima iz ove kategorije nađu kinematografske poslastice koje na publiku i kritiku ostave dublji impakt od ostvarenja iz takmičarske selekcije, koja se opet popunjava logikom razumljivom samo nekolicini odabranih. Ovogodišnji Kinoscope donio nam je pregršt zanimljivih ostvarenja, od kojih su mnogi već imali premijere na drugim filmskim smotrama, a ovu postfestivalsku rekapitulaciju iskoristit ćemo i za upoznavanje sa debitantskim ostvarenjem belgijske rediteljke Rachel Lang, filmom Baden Baden.

Najzvučniji naslov ovogodišnjeg Kinoscopea bio je film Toni Erdmann, mlade njemačke rediteljke Maren Ade. Ispraćen aplauzima i pozitivnim kritikama u Cannesu, gdje se borio za Zlatnu palmu, nastavio je život i na drugim etabliranim festivalima. Priča o otuđenom profesoru muzike koji pokušava uspostaviti kontakt sa isto tako otuđenom kćerkom koja odlazi raditi u Istočnu Evropu, opisana je kao “vješta evokacija apsurdnosti i banalnosti modernog života”, te kao “čudan i zanosan film koji govori mnoge istine”. Maren Ade, kojoj je ovo tek treći film, nije se bojala upotrebe složene narativne strukture (film traje skoro tri sata) radi pripovjedanja priče sa krajnjeg ruba ljudske egzistencije, ostvarivši na momente naturalistički ugođaj jako sličan fassbinderovskoj tamnoj materiji.

Drugi naslov koji je uspješan debi već imao na nekom od velikih festivala, bio je L’avenire (Sve što dolazi), francusko-njemačka koprodukcija koja je rediteljki Miji Hansen-Love donijela berlinskog Srebrnog medvjeda za najbolju režiju. Nijansirana, zabavna ali i uznemirujuća drama o životu nakon razvoda, koji kao grom iz vedra neba pogađa sredovječnu profesoricu filozofije ponovo je u fokus pažnje doveo veliku divu evropskog filma Isabelle Huppert koja je središnju ulogu iznijela sa superiornom lakoćom koja ostavlja bez daha.

Kinematografije drugih kontinenata bile su zastupljene uglavnom južnoameričkim filmovima, kao i jednim azijskim, psihološkom dramom Lao shi (Stari kamen), kineskog reditelja Johnnya Maa, koja problematizira jednu od pošasti moderne Kine – masovna bjekstva vozača s mjesta nesreće. Socijalna tematika, borba pojedinca sa sistemom, centralna je os i brazilskog filma Aquarius (Akvarijus), kojega reditelj Kleber Mendonca gradi vrlo sporim ritmom, stvarajući tenzije u naizgled običnim aktivnostima glavne junakinje (Sonia Braga), zapravo koncipirajući čitav film kao svojevrstan “prazan hod” koji vodi ka eksplozivnom finalu. Južna Amerika bila je predstavljena s još dva uspjela ostvarenja vrijedna pomena: meksičkim dokumentarcem Tempestad (Oluja), rediteljke Tatiane Huezo, “emotivnim putovanjem dvije žene viktimizirane korupcijom i nepravdom meksičkog sistema”, i čileanskim biopikom Neruda, o mladosti pjesnika Pabla Nerude i njegovom bijegu pred čileanskom policijom zbog članstva u komunističkoj partiji. Reditelj posljednjeg, Pablo Larrain, isprevrtao je činjenicu i fikcije, stvarajući hibrid trilera, biografske drame i art filma.

Kraj ovog kratkog osvrta na ovogodišnji Kinoscope rezervisan je za belgijski film Baden Baden,  ne zato jer je tehničkim umijećem ili stilskom osebujnošću nadmašio bilo koji od već pomenutih filmova, nego jer je sveukupan dojam koji je proizveo na publiku podsjetio na životvornu kišu ili udar iznenadne energije kojoj se niste nadali. Sama autorica je prije projekcije rekla da je ovo “uvrnuta komedija o odrastanju”, a mi bismo dodali i o dekonstrukciji i ponovnoj smislenoj konstrukciji jednog mladog života. Glavnu junakinju, Anu, upoznajemo u trenutku dok se nad njom iživljava njen šef na snimanju nekog filma, koje ona ubrzo napušta i vraća se u rodni grad.

Daljnji tok filma je isključivo prikaz Anine svakodnevnice, ništa dramatično ni pretenciozno, serija epizodica koje bi, bez rediteljskog umijeća i pristupa koji je odabrala Lang, bio samo slijed nepodnošljivo dosadnog nizanja scena. Film dramaturški skoro i da nema skalameriju na kojoj bi se držao, ali ipak funkcioniše, sa začudnom lakoćom uvlačeći auditorij u personalni svemir posve obične djevojke. Iako i dramaturški i scenaristički “siromašan”, isijava emocije i iskreno komunicira s gledaocima, što je već postala endemska pojava i u kinematografijama svjetlosnim miljama daleko od Hollywooda. Baden Baden pripada onim rijetkim filmovima koji vraćaju vjeru u esencijalnu  komunikaciju između filmske umjetnosti i gledaoca, lišenu bilo kakvih mistifikacija ili jeftinih trikova, onakvu kakva je nekada (valjda) postojala u nekim sretnijim sineastičkim vremenima.

Prethodna
Cyber-horor moderne računarske tehnologije
Sljedeća
Recikliranje holivudske filmske zaostavštine