Mjesec, 66 pitanja: Otac, kćer i pismo o zacjeljivanju

Piše: Nino Romić

Bolnička soba je poprište prvog susreta oca i kćerke, a nelagodan pozdrav prva razmjena riječi između otuđenih srodnika u grčkom unosu u Takmičarski program 27. Sarajevo Film Festivala, Mjesec, 66 pitanja. Ovu priču o ponovnom spajanju roditelja i djeteta nam predstavlja rediteljica Jacqueline Lentzou kroz inrigantnu prizmu zamjene uobičajenih uloga staratelja i štićenika.

Artemis (Sofia Kokkali), naime, susreće oca Parisa (Lazaros Georgakopoulos) u oslabljenom stanju, djelomice paralizovanog, zbog čega ona mora preuzeti ulogu skrbnika, takoreći, roditelja u njihovom odnosu. Pored oduzetosti, Paris poslije napadaja pati i od promjene ličnosti, zbog koje se povlači u sebe. Da stvari budu gore, to jeste, da krug bude u cijelosti zaokružen, Parisova sposobnost govora je također smanjena.

Okosnica Mjesec, 66 pitanja je ustvari jedno pitanje – hoće li Artemis ostati uz bolesnog oca, uz kojeg je veže naizgled tanka vezica genetske srodnosti i gotovo ništa osim toga, ili će, pak, odlučiti da nastavi vlastitim putem? No, Lentzou ne propušta priliku da glavnoj junakinji zamrsi ionako laku odluku. Ona „tanka“ poveznica, kako će se ispostaviti, igra važnu ulogu u obnovljenom, mada ne i harmoničnom odnosu oca i kćeri.

Tu se otkriva i središnja ironija veze otuđenog roditelja i djeteta, u kojem dijete u odsutnom roditelju otkriva dio sebe i svoje prošlosti, naslijeđen od njega, no koji u sebi također nosi implikaciju, ako već ne i nagovještaj, teške i gorke budućnosti. Izvedbe Kokkali i Georgakopoulosa se možda najviše ističu za vrijeme scena u kojima Paris prolazi kroz fizikalnu terapiju, čiji je cilj podsticanje oporavka njegovog oslabljenog tijela, no taj proces nerijetko liči na mučenje, a manje na liječenje.

Razlika između dvoje je proizvoljna za Artemis, kako se čini, a cijela stvar je fizički i psihički bolna za Parisa, koji mora trpjeti poniženje sa nadom da će iz njega, katarzično, doći i do ozdravljenja. Lentzou tako spaja dva lika, oca i kćer, dvije osobe koje se ne mogu čak ni pogledati u oči zbog godina koje su prošle bez kontakta. O tim godinama, to jeste, o događajima koji su prethodili Artemisinom povratku, Lentzou nam uglavnom govori kroz osvrte na događaje koje se razvijaju.

Pozadinu njenog djetinjstva, na primjer, Artemis nam prenosi in medias res, dok putuje ka očevoj kući. Ovo je vrlo dobar primjer ekonomičnog korištenja ekspozicije, koje ne usporava razvijanje radnje u sadašnjosti. Tu pomažu još i isječci starih kućnih videosnimaka, koji još malo dočaravaju okvir oko same radnje. Lentzou za slične potrebe koristi i Artemisine monologe, koji poslije vizuelne predstave prošlosti predstavljaju i glas iz njezinog djetinjstva, odnosno iz Parisovog tajnog života.

Mjesec, 66 pitanja svoj narativ predstavlja na niz vrlo spretnih načina, uključujući i korištenje mjesečevih mijena za označavanje prolaska vremena, a premda se za film može reći da je ponekada intertniji nego što bi trebao biti, strpljiviji gledatelji će bez sumnje uživati u postepenom razlaganju priče. Film je također topliji nego što uvodni čin nagovještava, kada su Artemis i Paris na osjetnoj distanci, što će ponovo nagraditi strpljivog gledatelja, ovaj put u odjavnoj sceni.

Prehodna
Buena Vista Social Club: Dobar pogled i još bolja muzika
Sljedeća
Murina: Sreća ni na kopnu, ni na moru