Piše: Saša Džino
Nema broja koliko sam puta kao dijete pogledao Magareće godine. Film Nenada Dizdarevića se puštao na TV-u i ja sam ga preko svog videorekordera na piši-briši kasetu snimio i gledao danima, svaki dan barem po dva puta. A nisam ga pogledao baš dugo, više od dvadeset godina. Uzeo sam prvo da pročitam Ćopićevu knjigu. Desila se čudna stvar, kako opisuje likove i kako se kreće radnja, sve mi nekako poznato i postaje poznatije dok mi ne izroni lice glumca i spajam ga s likom. Dijalog i izgovorene riječi mozak mi dovršava i sjećanja iz magle izlaze kao da sam jučer gledao film. Brzo mi je bilo jasno koliko je film scenaristički sličan, odnosno skoro identičan Ćopićevoj izvornoj priči.
Baš zbog toga udarila me nostalgija i interesantan psihološki momenat gdje kroz suhi tekst oživljavam žive slike iz prošlosti. Magareće godine su priča o djetinjstvu ranih tinejdžera, ulazak u pubertet i sve što on nosi, smještena u školu zvanu Konvikt u koju idu učenici zvani konviktaši. Roman počinje drugačije od filma, naime, Ćopić pripovijeda iz prvog lica u jeku Drugog svjetskog rata u Bihaću, u krvavom partizanskom otporu. Vidjevši svoju bivšu školu, svoj konvikt, njemu se bude sjećanja i priča o djetinjstvu počinje. Upoznaje nas sa svojim drugovima, svojom odanom skupinom, a tu i film počinje bez pomena o ratnom uvodu.
Ta njegova raja su karakterno slična kakvom američkom sitkomu, jedan je velik jak i poglup, drugi je siromašan i prost, treći je mali, ali snalažljiv, a tu je i jedan dječak musliman, kao u sitkomu neki afroamerički ili indijski token lik, sa svim svojim kulturnim stereotipizacijama, gdje neko kaže duh, on će reći džinn i tome slično.
Baja je taj ogromni tupi lik koji silom sve rješava. Nosi givikt u džepu kao glavno sredstvo premlaćivanja druge djece i ima svoj poseban tefter koji uvijek nosi sa sobom i u njega upisuje na listu djecu koja ga smiju izazivat i ismijavat, pod uslovom da plate mjesečnu naknadu. Ovo bizarno reketiranje i givikt u džepu nisu prikazani u filmu, osim u jednoj sceni kad se givikt suptilno pojavi. Baja se zaljubio u djevojku i traži od Ćopića da mu napiše ljubavnu pjesmu k'o fole za tamo nekog druga i stavlja mu na sto meso ako pjesma bude dobra, ili givikt ako ne bude. A meni je jedna Bajina izjava bila smiješna u knjizi, mada je izostavljena iz filmu, kada Baja dočekuje nove đake on im kaže ja sam ti sad bog otac i opali im reket na užinu.
Zanimljivi likovi i fore s njima su blizanci Mandić, koji koriste svoj identičan izgled na hiljadu i jedan način, pa tako jedan recimo uči historiju, a drugi geografiju i jedan odgovara za dvojicu nakon rokade u klupi koju nijedan nastavnik ne primijeti. Interesantan je i Jovo, bivši čuvar zatvora koji je nakon bijega hajduka degradiran na posao školskog redara. Zadržavši isti mentalitet čovjeka odanog sistemu i zakonima, on dosljedno čuva školski red i pravila, kao onda kad su djeca stavila Bobu Gicu na ušljivi spisak, pa ga okačili na oglasnu ploču. Jovo nikom ne da da se skine ta dječija škrabotina, jer što je na oglasnoj ploči to je zakon i niko ga ne smije dirati.
Srceparajući momenat se desi kada Jovo prvi put u životu čita školski spomenar i shvati koliko je njegovo djetinjstvo bilo mračno i tegobno, a ova djeca u školi pišu riječi jedni drugima lijepe i tanke kao svila. Tu je i od djece prozvani Smrdonja, neki kao razredni čuvar reda i mira koji je za razliku od Jove sadistički nastrojen prema djeci. On je čuvar crne knjige i u tu knjigu zapisuje imena, prekršaje i grijehe nestašnih i nevaljalih. Zaplet se vrti oko uništavanja crne knjige. Grupa dječaka je spale po noći, a među njima nadrlja čuveni De-De-Ha, sirotinjsko dijete. Izbace ga iz škole i on živi u štali, pa se cijela škola okrene protiv uprave i stupi u štrajk glađu. Štrajk uspije, smijeni se uprava i De-De-Ha se vrati u školu. Ćopić je u svom narodnom duhu zajednice dao instrukcije kako se mijenja tiranska vlast i da je moć naroda u broju.
Solidarnost i jednoglasnost kao esencije pokreta, pa da se i oni omraženi, izdajice i ulizice sa ušljivog spiska poput Bobe Gice pridobiju za zajedničku stvar. U knjizi je više akcentirano kako djeca sama grade novu vlast i nova pravila, skoro po principima tadašnjeg samoupravnog socijalizma. Epilog knjige je smješten kao i prolog u vrijeme Drugog svjetskog rata. Ćopić s te vremeneske distance piše gdje su mu sada drugovi iz školske klupe. Neki su poginuli, a neki postali živi heroji. Blizanci Mandić su poginuli i dva topa počasno dobiše njihova imena. Film se završava fiktivnom Ćopićevom naracijom. Pošto je film snimljen pred rat i prikazan u ratu devedesetih, on komentariše savremena dešavanja. To je kao neko pretpostavljeno Ćopićevo razočarenje narodom i idejom nečega što se može nazvati komunizmom, a on je izgleda skočio na vrijeme s mosta da ne doživi propast svega što je njemu bilo sveto.
