Na ulog od sedam miliona produkcijskog budžeta, britanski režiser Leigh Whannell Universalu je ostvario zaradu na blagajnama od 29 miliona dolara samo na američkom tržištu, a gotovo 50 miliona na blagajnama širom svijeta. Time je Whannell preokrenuo finansijsku sreću Universalovih horor filmova. Studio je, naime, u zadnjih nekoliko godina nekoliko puta pokušao pokrenuti filmski univerzum napučen čudovištima i likovima iz svojeg klasičnog kataloga.

"Nevidljivi čovjek" je možda najmanje zvučan u popisu intelektualnih vlasništva u kojem spomen dijeli sa Draculom, Frankensteinovim čudovištem i nekoliko iteracija vukodlaka i konačno – Stvorenjem iz Crne Lagune. Međutim, uspjeh The Invisible Man bi mogao otključati vrata Whannellovoj želji da se pozabavi sa jednim članom takozvane „Nesvete trojke“, ili tačnije samim vođom tog trojca spodoba – Draculom.

Dracula Untold je bio zadnji pokušaj reanimiranja Stokerovog vampira na velikom platnu, a isti je došao i prošao uglavnom nezapaženo od strane šireg gledateljstva. Ipak, Whannell se ne da zaplašiti tako lako mogućnošću rada na jednom naslovu posvećenom poznatom vampiru. S druge strane, Whannell ima bitno drugačiji pogled na predstavljanje Dracule u 21. vijeku. Svoju alegoriju sa Stokerovim vampirom Whannell veže za psihopatiju, rekavši:

Pokušao bih doprijeti do suštine onoga što Draculina priča sadrži, što je po mom mišljenju ono što ga čini strašnim, a to je njegovo odsustvo milosti. On nije romantik, on mora piti krv. Kakvu crtu možemo podvući u stvarnom životu sa nekim ko je lišen milosti? To mora biti psihopat, zar ne? Ja bih napravio psihopatsku verziju tog lika. Ne bi bilo plašteva, grmljavine, magle u daljini, ili vukova. To je samo psihopat koji pije krv.

Teško je raspravljati sa režiserom koji je sa desetak miliona dolara rashoda ostvario zaradu od 50 miliona u svega tri dana povodom njegovih vizija za neki budući film. S druge strane, Draculu u njegovom klasičnom horor dezenu nismo vidjeli na velikom platnu otkako je Frank Langella ogrnuo svoja ramena crnim plaštem daleke 1979. Povratak takvoj estetici, avaj, moguć je samo ako Universal prigrli činjenicu da njihova klasična čudovišta pripadaju u potpunosti žanrovskom B-filmu, a ne glavnoj struji filma.