Piše: Benjamin Hasić
Ne, ozbiljno. Šta čini tebe? Tvoj identitet? Je li to mukotrpni izbor najadekvatnijeg para čarapa za svaki nadolazeći dan kojim pokazuješ slobodu izbora i kreiranja vlastitog 'ja'? Je li biološki sastav živog organizma koji te 'odvaja' od 'vanjskog svijeta', a koji je određen onom čudnovatom nukleinskom kiselinom koju nisi odabrao? Ili je možda tvoj identitet sinteza svih riječi, rečenice, osmijeha, jecaja koje si doživio i kojima si prisustvovao? Ukoliko pronađeš odgovor na to pitanje, čeka te vječna slava, jer najveći umovi u historiji ljudske misli još uvijek nisu došli do konačnog rješenja. Mnogi umjetnici su došli blizu, a film Ida na jedan jednostavan ali izrazito dubok način tretira tu problematiku. Film Ida, poljskog režisera Pawela Pawlikowskog, izaziva gledatelja da se suoči sa tim pitanjem, ne servirajući mu sveobuhvatni odgovor.
Ida; režija: Pawel Pawlikowski; uloge: Agata Kulesza, Agata Trzebuchowska, Dawid Ogrodnik, Joanna Kulig, 2013.
IMDb rejting: 7.5/10
Rotten Tomatoes rejting: 95%
Nalazimo se u sumornoj Poljskoj 1962. godine. Zima je nagrizla sve i bijeli snijeg je pokrio živi svijet. Ida je siroče koje je odraslo među časnim sestrama, za sedam dana se treba zarediti. Prije toga, mora izaći u vanjski svijet i upoznati se sa tetkom Vandom, promiskuitetnom sutkinjom, koja se odala hedonizmu i nihilizmu. Susret služi kao razigrano povlačenje niti starog džempera a koje dovodi do potpunog rušenja tkanja njihovih života. Ida saznaje da je ustvari jevrejka, da su njeni roditelji ubijeni od strane komšije; par odlazi na selo da pronađe njihovu grobnicu...
Kao što sam već napomenuo, ovo je film o identitetu. Likovi su konstanto smješteni u periferije kadra, sa ogromnim, zastrašujućim 'praznim' prostorom oko njih. Ovakav izbor kadriranja upućuje na to da su oni tek maleni atomi koji pokušavaju pronaći svoje mjesto u većoj shemi postojanja. Crno-bijela fotografija apatične i nemilosrdne komunističke Poljske ukazuje na to da Ida i Vanda moraju uložiti ogroman napor kako bi same sebe smjestile unutar tog zastrašujućeg svijeta, koji na njih ne mari. Ida je mlada djevojka koja nije nikada nigdje bila i koja nije ništa radila. Izlaskom iz samostana je natjerana da se suoči sa najstrašnijim izborom uslijed najstrašnijih okolnosti – primorana da odabere 'masku', personu. Sa jedne strane je rigorozni život časne sestre, pun odricanja i prihvatanja nametnutih pravila i zabrana; dok je sa druge strane, život fizičkog tijela, muzike i, što je evidentno na primjeru tetke, izgubljenosti. Ono što čini Idinu situaciju tako zanimljivom jeste njena nevinost i njena dosadašnja naivnost. Ona mora proći i doslovni i metaforički put iskušenja prije nego donese odluku.
Put božji od vjernika traži samo jednu stvar – vjeru. Institucionalna religija, sa druge strane, zahtjeva niz odricanja kojima vjernik Bogu, koji u toj verziji vjere preuzima ulogu namćoraste tetke, pokazao da ga zaista voli. Ida na početku filma u potpunosti prihvata zabrane te željno iščekuje dan u kojem će postati punopravni rob Božji. Međutim, na njenom putu se nađe tetka Vanda koja joj otvoreno kaže da je Isus obožavao ljude kao što je ona, što se vidi na primjeru Marije Magdalene. Ovaj događaj i njih još nekoliko uspio promijeniti Idu, koja se otvoreno nasmije na jednom od zajedničkih obroka nakon povratka u samostan. Sa druge strane se nalazi sekularni život, čiji je cilj ispunjavanje što više tjelesnih potreba na što duži period. Vanda, koja je svoju 'religiju' komunizma odbacila i koja je ostala prepuštena samoj sebi i svojoj krivici, takav život nije mogla podnijeti te se ubila. U jednoj od najboljih scena filma, nakon što ju je muzičar uspio zavesti čarobnom, duhovnom muzikom Johna Coltranea, ona ga pita šta će biti sa njima, na šta joj on odgovori da će kupiti psa, roditi djecu i kupiti kuću. Idin odgovor na njego plan je: „I šta onda?“, muzičar odgovori zbunjeni sa „Pa... Život...“. To su zadnje izgovorene riječi u ovom filmu. Nakon njih vidimo Idu kako luta ulicama i kraj.
Ovakav kraj nas podsjeća na jedan od najboljih filmova o odrastanju, 400 udaraca Francoisa Truffauta, te ukazuje na nemoguću i apsurdnu poziciju svakog od nas u vrtlogu sila koje ili jedva poznajemo ili nikako ne shvatamo. Ipak, Idin sizifovski izbor da sa polusmješkom korača protiv apsurda se, u ovom slučaju, čini najboljim.
