Film u životu svestranog španskog autora Davida Truebe

Film u životu svestranog španskog autora Davida Truebe

Piše: Nino Romić

Pero i kamera neprekidni su pratitelji Davida Truebe, svestranog španskog filmskog autora. Pero je, dakako ovdje u prenesenom značenju – bila je to ustvari pisaća mašina na kojoj je Trueba sročio svoja prva slova i tako se otisnuo u vode književnosti i kinematografije. Usporedno kasan početak formalnog obrazovanja nije osujetio njegov umjetnički izražaj, koji se već bio ispoljio i prije pohađanja osnovne škole, a koji će ga godinama kasnije dovesti, konačno, do svijeta filma.

Rođen 1969. godine kao osmo dijete i 10 član jedne madridske porodice, pod punim imenom David Rodriguez Trueba, budući scenarist, glumac i režiser će svoje školovanje i mlade dane provesti u periodu liberalizacije i demokratizacije Španije, poznatom kao „La Transición“. Do konca osamdesetih godina 20. vijeka, zamijenivši metalne tipke pisaće mašine za sive plastične tipke računarske tastature, Treuba stasa kao novinar. No, žurnalistika nije sasvim istisnula prvu ljubav prema kreativnom pisanju, u obliku pisanja stihova i cijelih pjesama, od kojih će barem jedna dobiti visoko priznanje, doduše godinama kasnije.

Kreativno pisanje i film kao medij su u Truebinom slučaju susreli u obliku scenarija, na kojima je počeo raditi također za vrijeme studija, a svoj prvi potpis kao scenarist će ostaviti na Amo tu cama rica, filmu Emilia Martineza Lazara iz 1992. No, to je zaista bio početak njegove karijere kao scenarista, a iste godine on odlučuje napustiti Španiju, ne bi li usavršio svoje scenarističke vještine. Naravno, najbolji brus za brušenje ove filmske vještine se mogao naći samo na jednom mjestu.

Godine 1992. Trueba stiže u Kaliforniju, u Los Angeles, blještavu prijestolnicu filma, gdje započinje sa pohađanjem scenarističke teorije na Američkom filmskom institutu. Pod mentorstvom Leonarda Bercovicija, Treuba u Americi završava svoj drugi scenario, koji će par godina kasnije realizirati u suradnji ponovo sa Emiliom Martinezom Lazarom, pod naslovom Los peores anos de nuestra vida, 1994. Ta godina i ponavljanje suradnje sa Lazarom su vjerovatno bile ključne u njegovoj odluci da se pored pisanja scenarija i sam okuša u režiji.

U 1996. Trueba je pero – odnosno pisaću mašinu – zamijenio sa kamerom. Ako je rad na kratkometražnim filmovima za vrijeme studija te par godina rada na programu španske televizije bila priprema za uzimanje režiserske palice, onda je La buena vida, odnosno The Good Life, bio pravi i konačni ispit – ispit koji će film i Treuba kao autor položiti na 11. dodjeli nagrade Goya, najvećeg priznanja Španske akademije filmske umjetnosti i nauke. La buena vida je bio nominiran za četiri nagrade, među kojima je bila ona za najboljeg novog režisera, a velika noć je bila zaključena i sa osvojenom nagradom za najboljeg glumca, koju je odnio kući Luis Cuenca.

Sa četiri nominacije i jednom osvojenom nagradom, ta noć 25. januara 1997. nije bila osvajački pohod Truebe, no ipak je dokazala vrijednost ulaganja truda u usavršavanje vještina. Bez obzira što je nagrada za Najbolju režiju otišla drugoj osobi, noć je bila podstrek za rad na sljedećem projektu – Obra maestra, iz 2000. Obra maestra, odnosno Masterpiece, što će reći – remek-djelo, film je o stvaranju filma, jednog vjerovatno vrlo nalik na prve projekte koje je Trueba i sam razvijao na početku svoje karijere filmskog autora. Lagan u tonu, komedija sa daškom drame, i sasvim nenalik na remek-djelo koje će Trueba uvrstiti u svoju filmografiju dvije godine kasnije.

Sa dva filma u suradnji sa Lazarom te dva vlastita naslova pod pojasom, Trueba je bio spreman za izazov sa svojim trećim samostalnim projektom. Riječ je o Soldados de Salomina, odnosno Soldiers of Salomina, adaptaciji istoimenog djela pisca Javiera Cercasa, posvećenog jednom od ključnih događaja u pozadini Španskog građanskog rata. Dakle, Trueba nije odabrao laku temu, od iste je bezuspješno bježati. Sjena rata, Franca i lustracije režima u kasnnim 1970-ima – kada je Trueba odrastao – nikada nije daleko.

Neizbrisiva prošlost pojedinca i društva koja isplivava na površinu, upriličena u Soldados de Salomina, ovaj put je Truebi zavrijedila osam nominacija za prestižnu nagradu Goya. Dvije najcjenjenije kategorije – najbolji film i najbolja režija – ponovo su umakle, ali noć ceremonije ipak nije završila bez priznanja. Ovaj put to je bila nagrada za najbolju fotografiju. Soldados je Truebi prigrabio i nominaciju Kruga filmskih pisaca (Círculo de Escritores Cinematograficos), među čijim  počasnim članovima su se nalazili velikani sedme umjetnosti Federico Felini i Ingmar Bergman.

Pored rada iza kamera, David Trueba se redovito pojavljivao ispred njih. U svojstvu glumca, pojavio se u manjim i sporednim ulogama u filmovima svojih kolega, Josea Luisa Garcia Sancheza, Victora Garcie Leona, te naravno Emilia Martineza Lazara. Potom, pronašao je vremena za pisanje i objavu dvije knjige, usred ostalih projekata. Stoga, bez rezerve se može reći da je Trueba svestran filmski autor. Pored svestranosti, u zadnje vrijeme Treuba je i radišan autor, provevši period 2020/2021. snimajući novo ostvarenje, El ovido que seramos, te radeći na novom scenariju i novoj dokumentarnoj seriji, La sagrada familia.

Prethodna
27. SFF: Objavljeni članovi žirija Takmičarskog programa
Sljedeća
Kompletiran Takmičarski program 27. Sarajevo Film Festivala