Piše: Nino Romić
Četvrti dan Takmičarskog programa 26. Sarajevo Film Festivala započinje sa Exile (Egzil), vrlo napetoj priči o predrasudama, percepciji, integraciji, ali i paranoji. Sve četiri pojave nalazimo u glavnom liku, Xhaferu Kryeziuu (Mišel Matičević), inžinjeru farmakologije porijeklom iz Kosova, a potom i u njegovoj novoj okolini, u snolikom njemačkom predgrađu. San mnogih iseljenika i izganika iz balkanskih zemalja, pak, postepeno se pretvara u košmar za Xhafera. Ako ne svojim likom, svojim imenom odstupa od svojih njemačkih kolega, a od istih je na meti neprofesionalnih postupaka.
Oženjen je Njemicom Norom (Sandra Hüller) i otac troje djece, ali njegova supruga ne razumije suptilne komentare koje Xhafer iščitava između redova drugih pripadnika njihove zajednice. Na radnom mjestu, u uglednoj farmaceutskoj kompaniji, Xhafer se nepravedno nalazi pod pritiskom od svog nadređenog, bez podrške ostalih kolega. Ubrzo, nevolje se iz poslovnog života počinju prelivati u lični. Xhaferov dom postaje poprište za dva incidenta – kako on shvaća – etničke netrpeljivosti. Bez konkretne pomoći od nadležnih organa, Xhafer započinje borbu sa vjetranjačama.
No, stvari nisu baš tako jasne. Percepciju događaja film predočava iz Xhaferovog ugla, ali s vremenom postaje očito da Xhafer gleda na gotovo sve kroz prizmu svog statusa „Ausländera“. Ovo se potom pretapa sa njegovim bračnim životom. Nakon porodiljskog odsustva, njegova supruga se želi ponovo posvetiti radu na svom doktoratu i karijeri, ali on sluti da se nešto drugo krije iza postupaka supruge. Postepeno, film pretvara Xhaferov kronični strah od izdvajanja, čestu pojavu među prvom i drugom generacijom imigranata, u akutnu pojavu paranoičnosti, a njegova borba sa vjetrenjačama postaje borba sa utvarama i duhovima. Film se dalje igra sa njim, ili prije njegovom sklonošću prema samouništenju. Često nije jasno da li nailazi na jame koje kopaju njegovi nevidljivi neprijatelji, sistem koji se urtio protiv njega, ili da upada baš u rupe koje je sam iskopao.
Postavka upitne percepcije, čini Exile vrlo napetim naslovom za gledanje. Gotovo kao triler, Exile vuče određene niti ne bi li privukao pažnju gledatelja, naročito u prva dva čina, u kojima je Xhaferove gledište stalno pod povećalom. Ovaj učinak se dalje pojačava gradacijom boja koja je osjetno u toplom spektru, što filmu daje vizuelni osjećaj vreline, sparnosti i napetosti. Slično tome, u pozadini često možemo čuti otkucaje sata, koji staju neočekivano ili kucaju nepravilnim ritmom. Manji detalj, svakako, ali vrlo dobro iskorišten. Pored izvedbe Mišela Matičevića, posebnu pohvalu treba dobiti i Sandra Hüller, koja tumači njegovu suprugu Noru, nerijetko metu Xhaferovih ideacija.
Treći čin, pak, predstavlja spiralu do dna, a na dnu se nalazi otkriće i obrat vrijedan vijugavog puta kroz Xhaferovu psihološku sliku. Poslije tog trenutka, film u cijelosti poprima različit kontekst, a posljedice drugačije dimenzije. Exile je na trenutke spor pri razvijanju radnje, a najveći krivac za to su česti popratni kadrovi u kojima preko ramena pratimo glavnog lika kako hoda kroz hodnike na svom radnom mjestu. Međutim, to je pedantna opaska jednog inače vrlo dosjetljivog scenarija, koji zajedno sa režijom potpisuje Visar Morina.
Exile i ostali naslovi u Takmičarskom programu koji su dosad debitirali ostaju dostupni gledateljima i virutelnim posjetiteljima, koji još nisu imali priliku pratiti igranu selekciju 26. SFF-a.
