Donna Haraway: Meduze u zraku

Piše: Lamija Milišić

PRAVO LJUDSKI PREPORUČUJE: Biografski dokumentarni film o Donni Haraway, feministkinji, teoretičarki i historičarki nauke čiji su originalni uvidi istinski putokaz za 21. stoljeće

Fikcija je aktivna forma vremena - navodi Donna Haraway u jednom od svojih najpoznatijih djela, “Primate Visions”, otkrivajući kroz tekst kukulju općeg narativa o svijetu, rasporenu usred vječne sadašnjosti. “Primate Visions” ponovno iščitava naučni diskurs kao naučnofantastični narativ, opisujući nauku kao priču o priči, kao smisleno posložene činjenice, uređene u narativ sa sretnim završetkom.

Ludički manir

Stoga je sve čovjekovo znanje o svijetu i njihov međusobni odnos jedan neprekidni narativ, sveprožimajuća fikcija. U tom duhu počinje film Fabrizija Terranove, Donna Haraway: Storytelling For Earthly Survival - Donninim prisjećanjem jedne scene tokom studija, koja ima veze s tajnom ortodoncije, idealnom čeljusti i sa… grčkim božanstvima. Sasvim suptilno povezan s idejom beskrajnog narativa, početak filma ne znači i početak Donnine priče, on počinje usred njene riječi, dok uzima dah i nastavlja s novom rečenicom. Naravno, pomenuta scena znakovita je jer se u njoj Haraway putem jedne uspomene (dakle, smisleno uređenih činjenica prošlosti) referira dalekosežno i na svoju ideju kiborga, na koncept čovjekove, idealima sklone, prakse u svijetu. Naizgled iščašenu pripovijest Terranova nam nudi kao uvod u Donnin svijet, bogat koliko razvijenim naučnim sistemom, toliko i maštom, ukoričen narativom, čije fantastične opskurnosti ponekad procure u kadar. Budući da je snimljeno iste godine kada je Haraway objavila “Staying with the Trouble”, Terranovino ostvarenje referenca je na tu knjigu, ali i na cjelokupan Harawayin naučni kosmos, u filmu dočaran pomenutim uplivima fantastike u stvarnost, što taj svijet uvlače u vidljivu estetsku kupolu samog filma.

Prema tome, Terranova tokom filma, snimljenog u Donninom domu u Kaliforniji, daje naučnici tihe sugovornike; režiser kao da nudi svoju viziju Donninih tzv. chthulucena (od grč. chthon=zemlja, pojam obuhvata stvorenja što obitavaju na zemlji i pod njom) - kao prešutni komentar na teorijsko izlaganje koje ispunjava kadar živim govorom naučnice, kao dopuna njenom intenzivnom čuđenju spram stvarnosti koja je okružuje, bio to čak i njoj dobro poznati dom.Tako, Terranova pomno bira trenutke u kojima će, recimo, Donna skupa sa svojim stolom početi da se fluidno kreće kroz prostor jedne od soba svog doma - to će recimo biti čas kada je u svojoj radnoj sobi i opisuje taj prostor u kom su zapisana neka od njenih djela, ili čas u kom opisuje kompleksan agon antropocena i chthulucena. Pred kraj takvog kadra će se pojaviti i Harawayin jedini smrtni Gorgon, meduza, kao svojevrstan medij između čovjeka i ostatka životinjskog svijeta, kao medij između naučnika i njegovog predmeta istraživanja. Prostor Donninog doma Terranova obznanjuje kao portal njenih naučnih ideja i maštovitih stvorenja, uvučenih u te naučne metafore - to je prostor nauke sagledan kroz naučnofantastično naličje. Terranova tako Harawayinoj riječi u svom filmu oponira vizualne elemente, koji se na čas mogu činiti kao proste dosjetke, kao šaljive čudnovatosti, zaigrane u pozadini kadra, dok se u prvom planu odvija jedna krajnje ozbiljna izložba naučnog sistema. Međutim, Terranova ovim ludičkim manirom prevazilazi taj nivo dosjetke, kao da smekšava pojedine kadrove, zbog liminalnih upliva fantastike u stvarnost i sporadičnih vizualizacija predmeta Donninog govora.

Liminalna fantastika

Terranova vizualni narativ tka ne samo od kadrova meduza, već počinje uz malu Donninu pomoć - ona u kadar unosi plišanu hobotnicu, također jednog od chthulucena. Taj predmet pojavljuje se u nizu kadrova, kada ga smješta na ramove fotografija i poigrava se njim tokom svog izlaganja. Naizgled obična igračka u Donninom posjedu tako luči mnoga značenja, povezana s njenim naukom, ali također djelujući uopće kao simbol (životinjskih pipaka koji zaposjedaju jednu ljudsku uspomenu - fotografiju), dovoljno primjetan u kadru da ga primijetite i protumačite, čak i ako niste upoznati s Harawayinim djelom. U tome je i ključ Terranovinog stila u ovom filmu: režiser se služi oštrim rezovima (meduze naglo nastaju i nestaju u kadru, krajolik iza prozora se mijenja naglo, prateći Donninu priču, Donnina dvojnica se naglo pojavljuje u dubinskom kadru, dok u prvom planu Donna neometano priča), koji čak mogu izgledati naivno, kao slutnja jednog maštovitog svijeta, koji se film naočigled ne trudi sijasetom mogućih filmskih sredstava dočarati.

Terranova se, nasuprot tomu, odlučuje za liminalnu fantastiku, akcenat je i dalje na Donninoj naučnoj teoriji, a sve čudne promjene u dubini kadra služe kao univerzalni ludički jezik. To je stvarnost uvučena u narativ, to je nagovor na maštu - i za taj nagovor vam prethodno poznavanje Harawayinih teorija ne predstavlja nužnost.Terranova pritom ne dopušta svom narativu da zasjeni Donnin, stoga film osvješćuje svoja sredstva u jednom specifičnom trenutku, kada se Donni daju u ruke predmeti iz njene sobe, koji zbog green screena čine da Donna nestane iz kadra. Potom slijedi rez i vidimo isti kadar bez Donne u njemu, pitamo se da li je to zaista prazan prostor pred nama ili optička iluzija, vagamo tako odnos stvarnosti i fantastike, sve dok se ne začuje lavež Donninog psa, nakon čega slijedi rez. Ova sekvenca filma komentar je na Donnin odnos s njenim psom i na teorijske poveznice tog odnosa s njenom idejom tzv. companion species. Donna govori ranije kako njen pas ima demenciju pa često bezrazložno laje, obuzeta iskrama zbunjenosti, to je lavež koji se zagubio, lavež kao biljeg upozorenja izmješten iz namijenjenog konteksta. Tako taj lavež predstavlja u stvarnosti neiskorišten znak, suvišnu činjenicu, ponovno rođenu u maštovitoj igri Donninih narativa.

Prehodna
The Irishman: Oproštaj s 'dobrim momcima'
Sljedeća
Poluživot u Fukushimi: Okrnjeni život stanovnika Fukushime