Piše: Nino Romić
Jubilarni 25. Sarajevo Film Festival otvara naslov bosanskohercegovačke redateljice Ines Tanović, Sin – priča o odrastanju i prvim "odraslim danima" Armana, glavnog lika i naslovnog sina. Arman (Dino Bajrović) živi sa svojom udomiteljskom porodicom, ili je možda bolje reći da on živi usporedno sa svojim usvojiteljima, budući da sa njima ne uspijeva ostvariti onu suštinsku vezu, potrebnu za bliskost i ljubav u porodičnom krugu. Prema mlađem bratu gaji zaštitnička osjećanja, a sa djedom i bakom neku vrstu topline i odanosti, ali ništa od toga ne zasićuje njegov nagon da upozna osobe od kojih potiče, svoje biološke roditelje.
Sin započinje nesuđenim susretom između Armana i njegove biološke majke. Nakon što postane očito da do susreta neće doći, Arman započinje ciklički niz kriza, svađa i pomirenja koji ga dovodi do nesuglasica u svom domu, opomena i mogućeg izbacivanja iz škole. Armanova biološka majka postaje nijema i bezlična prilika koja baca dugu sjenu i koja, na jedan ili drugi način, ima uticaja na skoro svaki vid života svojeg odbačenog sina. Majka koja ga je usvojila, Jasna (Snežana Bogdanović), mora preuzeti na sebe zadatak koji zahtijeva dozu nesebičnosti veću od one potrebne da se i odgoji vlastito dijete. S druge strane, otac Senad (Uliks Fehmiu), muči se sa vječitim tabuom usvajanja, govoreći sebi da Armana voli „koliko se može.“
Ma koliko plemenit čin, usvajanje djeteta uvijek postavlja određenu napetost pri uklapanju u društvo. U Bosni i Hercegovini, gdje je biološka pripadnost nekoj zajednici osjetno važnija nego u zapadnim društvima, ova napetost poprima sasvim drugačiju dimenziju. Biti nazvan siročetom u Armanu budi osjećaj gubitka i odbačenosti, koji ga nerijetko navodi na ishitrena djela i bijes, koje uvijek prati duboka sjeta i utučenost. S time na umu, lako je povezati nesuđeni susret sa biološkom majkom na početku filma sa smrću Armanovog najboljeg prijatelja koja ga, naizgled, vodi dalje niz mračne staze u trećem činu.
Radnja filma uspješno dotiče sve emocionalne tačke potrebne da se povežemo sa Armanom i njegovim nevoljama. Dino Bajrović je na platno iznio vlastita iskustva, ne bi li liku podario i još nekoliko nijansi. Ipak, Sin posjeduje nekoliko manjkavosti u obliku dijaloga neprilagođenog načinu izražavanja mlađih generacija. Jeziku koji Arman i njegovi vršnjaci koriste nedostaje šarolikosti, pa i oštrine koju sarajevska mladež tako često izražava. Ta neprilagođenost možda ne bi bila tako očita da autentičnost izražavanja srednjovječnih i starijih likova nije na visokom nivou. Snežana Bogdanović i Uliks Fehmiu su se uspješno uklopili u sarajevske mahale, ovladavši sarajevskim rječnikom i izgovorom, a njima se priključuje i cio niz sporednih glumaca poznatih domaćoj publici.
Konačno, Sin kao film počiva na dobro postavljenim temeljima, te publici nudi zanimljivu radnju i tematiku koja se bavi jednostavnim, ali vrlo bitnim pitanjem – šta zaista čini porodicu pravom porodicom?
