Piše: Sead Vegara
“Ako nikad nije bila nova i nikad ne stari, onda je to folk pjesma“, riječi su sa kojima nakon izvedene kompozicije “Hang Me, Oh Hang Me“ protagonista filma Inside Llewyn Davis (U glavi Llewyna Davisa, 2013) u interpretaciji sjajnog Oscara Isaaca obrati publici u The Gaslight Caféu. Odsviravši i otpjevavši pomenutu pjesmu Isaac vas je uvukao u muzički svijet New Yorka i Greenwich Villagea sa početka šezdesetih godina prošlog stoljeća. Mračnih i zadimljenih prostorija kafića, ulica načičkanih automobilima, šarolike muzičke folk scene, te živopisnih karaktera. Sami lik Llewyna Davisa, scenarističko-rediteljski duo, braća Coen, Joel i Ethan, površno su bazirali na stvarnom muzičaru Daveu Van Ronku i njegovoj autobiografiji, koju su začinili svojim prepoznatljivim filmskim izražajem.
U biti bez nekog razvijenog story-arka ili posebnog narativa, priča filma prati sedmicu dana u životu folk muzičara Llewyna Davisa, koju on jedva izdržava i provodi je poput izmorenog boksera pritjeranog uz konopce borilačkog ringa – života. Izgleda da sve što krene da radi izađe na krivo, te jednostavno ne može da se sabere i postavi gard. Tako se rotira između kreveta u sobi stana svojih dobrostojećih prijatelja Gorfeinovih (Ethan Phillips i Robin Bartlett) i kauča kod dobrih prijatelja Jean (Carey Mulligan) i Jima (Justin Timberlake) pokušavajući da ispravi i dovede u red probleme koje je “zakuhao“. A to se odnosi na činjenicu da je odgovoran za nestanak/bijeg mačka Gorfeinovih i situaciju u kojoj je (vjerovatno) odgovoran za trudnoću Jean, bebu koju ona želi u slučaju da je Jimova, ali ne njegova. Što opet ne može sa sigurnošću znati.
Inside Llewyn Davis je u kompletu prožet sa savršeno izvedenim, otpjevanim i (uživo) odsviranim pjesmama. Do te mjere da vam je prava uživancija slušati Isaaca kako stručno “plete akorde“ na gitari i pjeva još bolje, pa sve do poznatog muzičara Justina Timberlakea u za njega savršeno skrojenoj ulozi. A kao hamajlija Coenovih, tu je čuveni glumac John Goodman u epizodnoj ulozi i minijaturi koja će vas ostaviti zapanjene. Rad direktora fotografije Brune Delbonnela takav je da su šezdesete prikazane kroz sve moguće nijanse sive i hladno-plave u skladu sa (s)umornom pričom. Toliko je bio dobar u svom poslu da je Akademija prepozala njegov trud i nagradila ga sa nominacijom za Oscara za Najbolju fotografiju, ali nažalost bez dodijeljenog pozlaćenog kipića.
Ono što će vas vraćati ovome ostvarenju Coenovih, kao i većini njihovih filmova koji imaju posebno mjesto u srcima filmofila, prije svega je način na koji su uspjeli autentično prikazati njujoršku muzičku folk scenu, a kao efektno i teatralno napraviti završnicu filma sa prvim nastupom tada mladoga i nepoznatog Boba Dylana. Za kraj filma i početak nove ere u folk muzici.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
