Piše: Sead Vegara

Na momente zabavan i na momente dosadan. U jednu ruku grandiozni vizuali i u jednu ruku ništa što već nismo prije vidjeli. Priča ispričana (i ponovljena) već šest puta u svom sedmom pokušaju gubi odveć ionako izlizanu i istrošenu matricu. Jurassic World Rebirth (Jurski svijet: Preporod, 2025) nastavlja se u pokušaju gradnje nove trilogije na dešavanja iz zaključnog dijela druge – Jurassic World Dominion (Jurski svijet: Carstvo, 2022). U biti ne bi trebalo biti nesporazuma ako niste (u)pratili sve nastavke.  

Jurski svijet: Preporod; režija: Gareth Edwards; uloge: Scarlett Johansson, Rupert Friend, Mahershala Ali, Jonathan Bailey, Manuel Garcia-Rulfo; 2025. 

IMDb rejting: 6.3/10

Rotten Tomatoes rejting: 52%

Opet je u pitanju opasno poigravanje sa genetskim inžinjeringom, (ne)kontrolisano ukrštanje (izumrlih – kloniranih) dinosauruskih vrsta, sve to na nekom udaljenom tropskom otoku, koji će postati izolovana lokacija i (jedino) mjesto na kojem se sada mogu pronaći primjerci od kolosalno-bitnog značaja za civilizaciju. Sada je u pitanju proces pronalaska uzoraka (krvi) tri velika prahistorijska gmaza na zabačenom otoku u ekvatorijalnom pojasu.

Misija u koju će se uputiti, ne-volim-da-me-zovu-plaćenica, Zora Bennett (Scarlett Johansson), zajedno sa svojom ekipom i kapetanom broda Duncanom Kincaidom (Mahershala Ali), naučnikom civilom Henryjem Loomisom (Jonathan Bailey) i (zlim) investitorom Martinom Krebsom (Rupert Friend). Na kursu ka otoku, njihov brod će se odazvati na poziv u pomoć, nakon čega će spasiti oca i dvije kćerke, zajedno sa momkom starije kćeri, te će krenuti u izvršenje svoje misije. Da bi to uradili moraće proći opasno i teško putovanje. Došavši na otok sve će se urotiti protiv njih, i kako to obično biva, sve će se i razriješiti u njihovu korist.

Momenti u kojima posmatramo T-Rexa, zloglasnog da ne može biti zloglasniji – predatora, u svega par akcionih scena, vjerovatno su i najbolji u cijelom filmu. Također i dijelovi sa lovom na “morskog predatora“ – Mosasaurusa nisu za odbaciti, te su upriličeni na visokom nivou. Scene na visokim klisurama gdje pokušavaju doći do uzorka letećeg prahistorijskog gmaza, tačnije njegovih jaja, posjeduju potreban akcijski naboj.

Upotreba CGI efekata u današnje vrijeme u gotovo svakom filmu treba da bude alatka kreativnosti, a ne sama kreativnost. CGI je postao sam sebi svrha u slučaju novog Jurskog svijeta, jer, da se ne lažemo, malo je vjerovatno bilo da će reditelj Gareth Edwards (u slučaju T-Rexa) posegnuti za animatronikom kako je u originalu Jurassic Park (Jurski park, 1993) učinio Steven Spielberg. Bespotrebno je to sada i (vjerovatno) mnogo skuplja igračka u odnosu na CGI. Istina, Spileberg je (vizionarski) koristio CGI kada je kompletna tehnologija bila u povojima, ali je također imao i animatroničkog T-Rexa. To je bilo još davne 1993. kada su filmovi “imali dušu“ i kada ih je uplitanje kompjuterskih efekata činilo grandioznim. O tempora, o mores!

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje