Piše: Sead Vegara

Dok sjedite u mraku kino-dvorane i promatrate dešavanja na velikom platnu ispred sebe, a prisustvujete projekciji jednog od rijetkih domaćih filmova kao što je Amanet, jednostavno, samo od sebe, na licu će vam se pojaviti smješak i prizvati u sjećanje jedan od najboljih bh. filmova svih vremena: Ovo malo duše Ademira Kenovića. Način na koji je scenarista i reditelj Mirza Begović ispripovijedao priču smještenu u jedno malo bosansko selo sa kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća odaje utisak nekih ljepših vremena. Možda nema tu težinu kao Kenovićev film, u djalozima, replikama i atmosferi, ipak ima poletnu i dražesnu glumačku igru i simpatičan narativ.

Amanet; režija: Mirza Begović: uloge: Zlatan Školjić, Iva Filipović, Faketa Salihbegović, Irfan Kasumović, Lamija Muminović, Nusmir Muharemović; 2022.

Mladi glumci, kao i oni stariji, koji su utjelovili likove, svi do jednog, od naturščika do profesinalaca prelijepo su se uklopili u ansambl i na najbolji mogući način doprinijeli filmu da izgleda i djeluje kao ostvarenje zbog kojeg vrijedi otići u kino. Možda se nekome učini i previše jednostavno i priprosto (mada tokom cijelog filma niko ne izgovori niti jednu prostu riječ, sem samog kraja kada se jednom od likova otme psovka), ali upravo ta jednostavnost i jedinstvenost čini Amanet filmom uz koji ćete se opustiti. Jedna stvar zbog koje možete zamjeriti reditelju/scenaristi i glumcima jeste pomalo nespretan početak koji zaista i brzo prođe, te se u nastavku i tokom filma sve posloži i dovede u red.

Iako u filmu nema replika za pamćenje, ostaje nekoliko zaista upečatljvih scena, te poneki dijalog koji se izdvaja od cjeline, koja u biti djeluje kompaktno. Još jedna stvar koja je za (veliku) pohvalu jeste sami izgled filma, fotografija i rad kamere (Nevres Softić kao direktor fotografije i Ajdin Hasanić kao kamera operater), i muzika koju su komponovali Eldin Huseinbegović i Ahmet Šabić, mada se u par scena muzika čini isforsiranom (i nepotrebnom) naglašavajući emotivni naboj prizora koji se odigrava. Koliko smiješnih situacija, sveukupno sadržajno strateški raspoređenih u filmu ima sami ćete posvjedočiti i otkriti za sebe dok budete gledali film, ali nemojte strogo suditi prema nekad trapavim (a više uspjelim) komičnim dosjetkama.

Adem Smailhodžić & Irfan Kasumović

Momak Asad (Zlatan Školjić) vraća se u selo sa studija sa namjerom da oženi svoju dragu Aminu (Iva Filipović) konačno se skrasi i obraduje majku Merimu (Faketa Salihbegović), dok je njegov otac Agan (Faik Salihbegović) već gotovo isprosio drugu djevojku za svoga sina. Agan iznenada umire pred lokalnom džamijom i hodžom (Irfan Kasumović), te su njegove posljednje misli i riječi bile o Asadu i ženidbi. Tako je ostalo i pročulo se po cijelom selu da je amanet (posljednja želja) Asadovog oca bila da mu sin oženi Almasu (Lamija Muminović) sa čijim je ocem i dogovorio svadbu. Rastrzan između obaveza i sopstvenih želja Asad ne zna kako da postupi, a pri tome mu još najbolji prijatelj Dževad (Nusmir Muharemović) otežava u pravoj odluci.

Da su reditelj/scenarista Mirza Begović i koscenarista Nijaz Begović uspjeli u tome da napuče svoj film zanimljivim karakterima vidi se i u šarolikoj lepezi sporedih likova koje su utjelovili Emina Muftić kao loklana “vračara“ i “radio Mileva“, Adem Smailhodžić i Mugdim Avdagić kao “šahisti-pametnjakovići“ Nuraga i Omer, te mladi naturščik Emrah Halilović kao dječarac Sirće. Također, jedna stvar koja je od velikog značaja jeste činjenica da je autorski tim iza filma Amanet, od produkcjskog dijela, onih iza kamere, do onog glumačkog, ispred kamere uspio u stvaranju jednog zaokruženog i nadasve pitomog i lijepog djela. U današnje vrijeme gdje kinima gospodare Marvelove i DC-jeve superherojske storije, grandiozne produkcije čiji se budžeti mjere u stotinama miliona dolara, ovakva jedna priča poput ove filma Amanet, iz koje isijava zajedništvo i ljubav, vraća nadu u samu filmsku produkciju, a bh. filmu davno ugašenu i sagorjelu dušu.