Pokretne slike: Kratko i (ne)jasno

Pokretne slike: Kratko i (ne)jasno

Piše: Sead Vegara

Ako je loše cijeniti knjigu po koricama, loše je cijeniti film po traileru. Zašto? Ljudi koji napišu knjigu, doduše samo u rijetkim slučajevima, takvi je i ilustruju, a oni koji naprave film nemaju baš nikakve veze sa pripremom trailera. U slučaju knjige, postoje ljudi specijalizovani za takve stvari, a u slučaju filma –kompanije koje se bave izradom trailera. I kako to obično biva, po traileru, od najlošijeg filma može ispasti pravo čudo, ljudi će pohrliti u kina da vide to fascinirajuće (po traileru) filmsko ostvarenje, a od najboljeg filma se može napraviti tako bezvezan foršpan koji će učiniti sve samo ne poboljšati prođu filma na box officeu prvih dana prikazivanja.

Nekad je postojao i narator u traileru. Znate onog tipa sa glasom čovjeka koji kao da se probudio prije pet minuta i najavljuje glumce i radnju filma. Odavno se po našim kinima prikazuju traileri bez naratora. Ako se ne možete sjetiti takvih detalja, pogledajte Tri Amigosa, stand up trojice komičara, od kojih Pablo Francisko imitira tipa koji najavljuje filmove. Svakako vrijedi spomenuti i teasere (engl. tease - zadirkivati) koji su za razliku od trailera upola kraći (minuta i nešto sekundi) i samo prikazuju najatraktivnije scene i dijelove filma, rasplamsavaju maštu gledaoca i pripremaju ga za finalni proizvod, tj. film.

 

Marketinške kampanje za pojedine filmove, u ovom slučaju gledajući isključivo na trailere i teasere, su toliko znale ''unakaziti'' cijeli doživljaj filma. Dobar primjer za to je marketing za film Prometheus Ridleyja Scotta. S početka su ''na kapaljku'' odavane informacije. Dosta se šepekulisalo o filmu kao potencijalnom prequelu Scottovog Aliena što je i sam reditelj u par navrata prvo negirao pa onda potvrđivao. U svakom slučaju, teaseri su učestali, pa onda traileri u kojima su se prikazale i otkrile gotovo sve bitne situacije vezane za zaplet i razrješenje filma te je sa pojavom Prometheusa u kinima ostalo samo da pogledamo tzv. ''produženi trailer''. Ne želeći da ulazim u rasprave o kvaliteti Prometheusa kao filmskog djela reći ću samo da se osjetilo poprilično razočarenje nakon odgledanog filma i žal za potrošenom temom koje se iskreno rečeno u početku nije ni trebalo doticati.

 

Sasvim druga situacija je sa marketingom za novi film Quentina Tarantina Django Unchained. Tarantino kao autor i filmski pripovjedač jednostavno zna kako treba postupati sa publikom i kako se izboriti za svoje. Sve je krenulo od pojave scenarija za film na webu; koliko je to zaista pravi scenario potvrdili su tek kasnije teaseri i traileri. Kada je konačno došlo vrijeme za  video prezentaciju dobili smo apsolutno bezvezan foršpan (doduše sa nekim zaista odličnim kadrovima). Bez ikakve nakane da objasni, nego samo da privuče publiku, Tarantino je po svoj prilici sam sjeo i smontirao trailer koji je sve samo ne klasična najava za holivudski film. O kvaliteti svakog Tarantinovog filmskog uradka napisani su brojni osvrti i kritike, studije. On pravi novo od starog, od onoga što on voli, ono što će voljeti drugi, a ono što nam je QT pripremio za Božić jeste priča o američkom Jugu dvije godine pred Građanski rat, osveti i potrazi bivšeg roba Djanga (Jamie Foxx) za svojom suprugom (Kerry Washington) urađena u najboljem maniru spaghetti westerna.

 

Ono što predstavlja problem sa većinom današnjih filmova je to što su predvidljivi. Istina, ne svi, ali većina onoga što možemo pogledati u kinu jeste. ''Šteta što je američki film pa znam kako će završiti'', bio je komentar jednog kolege. U početku razvitka filma i filmske umjetnosti tehnologija je bila elemenat kreativnosti, stvaranja a nikad izvor i snaga kreativnosti. Cilj je bio ispričati priču na što jednostavniji način. U početku. Vremenom, kako su otkrivane tehnike i sredstva, to ''pričanje'' je dobijalo sasvim drugačiji oblik i formu. Žanrove svi znamo: dokumentarni, historijski, naučna fantastika, drama, komedija, triler... Priča je bila bitna, zaplet, likovi.

Današnji filmovi... Sve se svodi na specijalne efekte. Možete komotno u pola filma otići na brzinsku kaficu, petnaestak minuta, vratiti se i bez prevelikog truda i uložene energije -razmišljanja, povezati dijelove, popuniti prazninu i nastaviti gledati film kao da i niste ništa propustili.

 

I zaista je kratkoća i (ne)jasnoća trailera ta koja uspijeva privući publiku –gledaoce u kina da pogledaju te (predvidljive) celuloidne priče protkane, kako-kad i u zavisnosti od-reditelja-do-reditelja, specijalnim efektima koji su tu samo da bi skrenuli pažnju sa i onako klimave i kilave fabule.

Objavljeno na portalu novinar.me

Prethodna
Filmska fiskultura: Američki nindža
Sljedeća
Istinski klasične pokretne slike