Piše: Lejla Panjeta

Ako je filmski nadrealizam kod Luisa Buñuela i Salvadora Dalíja, u kasnim '30-tim bio slika sna, u video spotovima početkom '90-tih prošlog vijeka, postaje montaža sna. Brža. Glasnija. MTV-friendly. Ali i dalje nelagodna. Začudna je koincidencija da je Un Chien Andalou proglašen jednim od najopasnijih filmova svih vremena, dok su Guns N' Roses dobili etiketu “najopasnijeg benda na svijetu“. Tri spota benda Guns N' Roses, Don't Cry, November Rain i Estranged, nisu samo baladne trilogije o ljubavi. To je mali nadrealistički triptih. Ljubav, smrt i raspad ega. Freud kao inspiracija za nadrealizam bi klimnuo glavom u znak odobravanja. Dalí bi možda dodao jednog slona, a Buñuel bi tražio da napravi spot za Welcome to the Jungle i Civil War.

Don’t Cry nije samo muzički spot, to je kratki film čija realnost puca po šavovima. Na površini je ljubavni raskid. Klasično. Ali onda slika počne da klizi narativno. Fragmenti. Scene bez konteksta koje ne drže kontinuitet radnje. Ko je koga prevario? Ko je koga bukvalno ili metaforički sahranio? Zašto se Axl iznova rađa iz groba? Čim na ovakva pitanja ne možemo dati odgovor, radi se o nadrealističkoj iracionalnosti, koja je lijepa za gledanje. Baš poput Dalíjevih slika. Ovaj spot ne priča priču. On je emocionalni kolaž. Kao da gledamo sjećanje koje ne želi biti linearno, već je kombinacija noćnih mora ili sna kojeg se sjećamo samo napola. Don't Cry je Un Chien Andalou u kožnoj jakni i farmerkama. Sve je poznato, ali ništa nije stabilno. Ljubav je tu, ali već raspadnuta. Realnost je samo tanak sloj. Ispod se nalazi haos. I to je ono što ovaj video zajedno sa pjesmom čini anahrono nadrealističkom. Ovo je balada za sva vremena – ona u kojoj te tješi onaj koji te ne voli. A ti radostan pjevaš, dok boli.

November Rain nosi bolnu ljubav korak dalje. To je opera ega. Mit sa ogromnim budžetom. Vjenčanje. Kiša. Smrt mlade. Crkva. Grob. Slashov solo u pustinji ispred crkve. Koja je u pustinji? Svega je previše. I taman kad treba da se zavriši pjesma, počinje noćna mora. Axl Rose ovdje nije lik ili samo pjevač. On je arhetip. Romantični heroj koji vjeruje da ljubav može pobijediti smrt. Spoiler alert: ne može. Vizuelno, video balansira između realizma i halucinacije. Zašto koncertni klavir u kolibi koja postaje pustinja? Nema objašnjenja. Upravo zato što nije ni simbolično, ni racionalno postaje savršeno nadrealno. Slika ne traži logiku. Ona traži osjećaj. Kiša pada kao sudbina. Previše dramatično? Nadrealizam voli višak. To je estetika pretjerivanja. Lice žene u kovčegu je u polusjeni, što indcira da se radi o samoubistvu pištoljem u glavu. Navodno je pjesma i posvećena nekom poznaniku benda koji je izvršio samoubistvo. Ako je Don’t Cry fragment sna, November Rain je grandiozna fantazija ega koji odbija prihvatiti kraj.

Estranged je nastavak kraja. Neprikriveno ludilo kraja. Delfini na ulicama, iz bilborda, iz trupa aviona? More. Pad s broda. Vožnja limuzinom. Djeca se igraju u parku. Axl se budi, ali ostaje u krevetu. Halucinacije. Identitet se topi. Realnost nestaje bez izvinjenja. Ove scene su najbliže pravom snu. Bez kompromisa i izgovora. Spot funkcioniše kao tok svijesti. Kao da smo u glavi lika koji shvata da živi u neuzvraćenoj ljubavi i puca. Naracija? To ne postoji. Ovo je psihički automatizam u MTV formatu. Ako je Dalí imao paranoično-kritički metod, Estranged ima paranoično-montažni metod.

Istina je u razočarenju

Tri spota u jednoj priči. Ali ne linearna, već psihološka. O jednoj temi. Axl Rose rekao je da November Rain predstavlja spoznaju ljubavi koja nije uzvraćena, a Estranged shvatanje zarobljenosti u takvom životu i pokušaj bijega. Ili kako Axl kaže: „having to figure out what the fuck to do.“ Don't Cry je rečenica koju mu je rekla djevojka u koju je bio zaljubljen, jer nije htjela da bude sa njim. (?) Od ljubavi, preko gubitka, do potpunog raspada subjekta – to su tri Axlove ljubavne iluzije u nadrealističkom maniru. Don’t Cry je sjećanje koje se raspada. November Rain je pjesma o iluziji kontrole. Estranged je kolaps identiteta. Ovo predstavlja gotovo freudovsku psihozu. Vizuelno, svaki spot ide dalje od realnog: prvi ga blago deformiše, drugi ga teatralno stilizira, a treći realnost i svijest potpuno uništava.

Fascinantno je da ovo nije galerijska umjetnost. Ovo je mainstream. Na televiziji uz reklame za Coca-Colu '90-tih. Ipak, principi su isti kao kod Andréa Bretona: odbacivanje logike, dominacija nesvjesnog i slike koje nemaju simboliku ili jasnu semantiku. Činjenica da Slashov solo traje duže nego većina veza u tim spotovima, govori o tome da ova trilogija nije ljubavna, već razbijena halucinacija iluzije ljubavi. Ljubav u ovim spotovima nije stvarnost. I to se vidi na nadrealistički način: ne objašnjava se, nego pokazuje i zbunjuje. Ne tješi, nego razotkriva projekciju sna. I kao svaki san, završi naglo. A gledaoci ostaju budni i pomalo razočarani ogoljenom istinom.

GNR: spektakl ega

GNR nisu prvi koji su nadrealizam upotrijebili u svojim spotovima. Ali jesu među onima koji su ga doveli u dnevnu sobu i to sa budžetom koji bi Luis Buñuel vjerovatno nazvao „blasfemijom kapitalizma“. Nadrealizam u muzici je stariji od MTV-a. Već Pink Floyd ima spotove i filmove koji su puni snoviđenja i halucinogenih sekvenci (The Wall je praktično psihoanalitički udžbenik). Peter Gabriel u Sledgehammeru koristi stop-motion halucinacije. Talking Heads i David Bowie redovno eksperimentišu s identitetom i fragmentacijom u nadrealističkom stilu. Međutim GNR rade nešto drugo. Spajaju holivudsku naraciju i nadrealne pukotine. Ovo nije art, ali nije ni pop, već hibrid koji jako puno košta. Procjene su da je November Rain koštao oko 1,5 miliona dolara, što je za to vrijeme apsurdno skupo, a Estranged oko 3–4 miliona dolara, što su cifre za neki ozbiljan dugometražni film po današnjim standardima. Ovo je zapravo mini-film trilogija i prije nego su „logije“ postale trend. Specifična je po nadrealističkim elementima. Naracija koja se raspada iznutra. Priča počne smisleno, dramaturški se raspada i završava kao san nakon buđenja. Forma obećava logiku, ali sadržaj je sabotira, što je čisti nadrealistički trik.

Axl Rose nije samo frontmen, pjevač, tekstopisac i muzičar u ovoj trilogiji. On je centralna figura mita o ljubavi. Axl pati, voli, gubi i tone (čak i bukvalno). Ovo nije ironija (kao kod alternativnih bendova), već maksimalna ozbiljnost. Nadrealizam kod GNR-a nije intelektualan. On je emocionalno pretjeran. Gotovo operetski u susretu realizma i apsurda. Vjenčanje izgleda potpuno realno. Slash koji izlazi iz okeana svirajući gitaru je potpuno iracionalna slika. Ovi nadrealistički filmovi ne brišu realnost, već je kontaminiraju. Dok Nirvana razbija ego, GNR ga povećava. Dok Metallica ide u dubinu i strukturu, GNR ide u barokni emocionalni spektakl nadrealističkim sredstvima. Njihove balade nisu nježne. One su raspad sistema u estetici na granici između kiča i genijalnosti. Previše kiše. Previše bola. Previše svega. Ali upravo tu leži trik: nadrealizam uvijek balansira između genijalnosti i pretjerivanja. Dalí je znao, a Axl takođe – nadrealizam se komercijalizirao da ukroti nesvjesno. I kao Dalí, bez alkohola i droge, čega se riješio u kasnim '80-tim, u odnosu na ostale članove benda, koje je čak i javno na sceni upozoravao na ovisnost. Tada je napravio svoja najbolja djela – bez opijata. Njegovi  spotovi su dovoljno narativni i estetski opijajući da privuku pažnju, ali i dovoljno nadrealni da šokiraju. Kao san koji izgleda smisleno, dok ne pokušamo da ga prepričamo. Većina bendova pravi spotove da prodaju pjesmu. GNR pravi spotove da prodaju osjećaj koji se ne može objasniti. A to je, mnogo opasnija roba.

Nietzsche u GNR trilogiji

Prema Friedrichu Nietzscheu umjetnost se rađa iz tenzije između dva principa: apolonijskog (red, forma, kontrola) i dionizijskog (haos, ekstaza, raspad ega). Umjetnik je, dakle, nešto između arhitekte i alkoholičara. GNR trilogija (Don't Cry, November Rain i Estranged) je studija kako Apolon gubi kontrolu nad pijanim Dionisom. U Don’t Cry Apolon pokušava zadržati formu. Naracija postoji. Emocije su artikulisane. Bol je pod kontrolom. Kao da razum još uvijek pokušava objasniti šta se desilo. Klasični apolonijski potez jeste racionalizacija. Ali pukotine su već tu. Scene ne slijede logiku. Sjećanja se sudaraju. Ovo je trenutak kada Apolon počinje shvatati da nema sve konce u rukama. Sve izgleda pomalo izgubljeno. U November Rain Apolon gradi spektakl da sakrije haos: vjenčanje, crkva, simetrija, ritual. Sve je savršeno strukturirano. Kao da red može pobijediti smrt ako je dovoljno lijepo upakovan. Axl Rose dirigira stvarnost kao orkestar. Ali što je veća kontrola, to je veći strah od njenog gubitka. I onda se pojavljuje kiša, kao dionizijska invazija. Priroda, emocija, haos, smrt mlade – to nije narativni preokret, već filozofski šamar. Formom se ne može spasiti od raspada. Apolon je pokušao. Dionis se samo nasmijao i preuzeo kontrolu u Estranged.

Ovdje više nema dileme. Nema strukture. Nema sigurnosti. Nema identiteta koji drži stvari na okupu. Fragmenti izgledaju kao da dolaze direktno iz nesvjesnog. Ovo nije naracija, već stanje. Dionis ne objašnjava, već preplavljuje. Ego koji je na početku pokušavao razumjeti ljubav sada više ne postoji kao stabilna cjelina. Ostaju samo slike tragedije u tri čina: Don’t Cry – Apolon pokušava razumjeti bol, November Rain – Apolon pokušava kontrolisati bol, Estranged – Dionis raspršava iluzije. Spoiler zaključak: Dionis uvijek pobjeđuje. Samo je pitanje vremena. Nema happyenda i Nietzsche je zadovoljan. Ovo funkcioniše zato što GNR radi nešto što većina bendova ne smije. Oni ne biraju stranu. Ko kome kaže da ne plače? Onaj koji pjeva ili onaj kome se pjeva? GNR ne nude rješenje ili utjehu. Samo precizno dijagnosticiraju problem: ljubav je apolonijska ideja, ali iskustvo ljubavi je čisto dionizijsko.

Axl, Apolon i Dionis

Axl Rose nije samo izvođač ili lik u ovim spotovima. On je bojno polje. Apolon i Dionis ne žive u trilogiji već oni žive u njemu između kontrole i raspada. Axl, kao glavni lik u ovim filmovima je gotovo školski primjer unutrašnje podjele: želi red, ali proizvodi haos; traži formu, ali instinktivno eruptira. Ova divergentnost vidljiva je u njegovom dionizijskom ponašanju i apolonski izvajanom licu i vitkom tijelu, bez ijedne Dionisove dlake na grudima. Kod Axla Apolon piše plan, a Dionis ga podere. Apolonski Axl je perfekcionist, arhitekta i kontrolor. Verzija koja želi savršenstvo je vidljiva u grandioznim aranžmanima i orkestracijama, kontroli svakog detalja u bendu, opsesiji sa formom, strukturom i estetikom. On ne želi samo biti muzičar, već legendarni monument (što i jeste).

Međutim spomenici pucaju kada se grade emocijama koje se ne mogu kontrolisati. U tom smislu dionizijski Axl je utjelotvorenje impulsa, bijesa i eksplozivnosti. Vidljiv je u njegovoj nepredvidivosti i kratkom fitilju. Kašnjenju na koncerte – dva sata ga je publika čekala jer je on gledao Nindža kornjače. Tuči – u jednom momentu pjeva, a u drugom odjednom vičući kaže: „ako neće niko ja ću, majku mu“ i baci se da prebije čovjeka kojeg je security trebao udaljiti sa koncerta, ali nije. U drugom slučaju se baci u publiku da čovjeka ne prebije security zbog šešira koji je odletio ka nekoj djevojci, što je on vidio sa bine. Dionisovo lice se pokazuje u Axlovom skakanju i trčanju po sceni (dok pjeva), uzaludnoj borbi sa stalkom za mikrofon, nevjerovatnim modnim i rodovski izmješanim kombinacijama odjeće (biciklistički šorc i flanel košulja?), a većinom bez gornjeg ili donjeg dijela odjeće. Rušilačka energija vidljiva je i u tekstovima punim gubitka, paranoje, čežnje i identiteta koji se raspada, kao i samoj muzici.

U Estranged to je gotovo nepodnošljivo jasno – lik više ne drži formu. To nije gluma, već dionizijski višak emocija koje prelivaju svaku strukturu. Dionis ne pregovara već preuzima, ali Axl pokušava pomiriti nepomirivo. Većina umjetnika bira kontrolu ili haos, a Axl pokušava oboje i to istovremeno. On želi savršeno strukturiranu pjesmu, ali i potpuno sirovu emociju. To je kao da dirigent simfonije odluči zapaliti orkestar usred izvedbe, a nekim čudom publika aplaudira.

Njegov glas je možda najčistiji primjer ove kontradikcije. Kontrolirani, gotovo klasični tonovi (Apolon) i vrisak koji zvuči kao slom živaca (Dionis). On u jednom stihu prelazi iz jednog u drugo. To nije tehnika već psihološko stanje. Kurt Cobain je više dionizijski – raspad je bez iluzije kontrole, a James Hetfield više apolonski –  kontrola, struktura, disciplina. Axl nema balansa. On je konflikt identiteta. Ali ovo nije slabost, već je dokument unutrašnje borbe na nadrealistički način.

Glas Axla Rosea je zapravo laboratorij apolonijskog i dionizijskog u realnom vremenu: raspon koji ide od toplog, kontrolisanog baritonskog pripovijedanja do visokih, napuklih krikova koji zvuče kao da pucaju pod vlastitom tenzijom. Od punog srednjeg tonaliteta, do ekstremno visokih tonova gdje prelazi u falset često na samoj granici pucanja. Tehnički, ovo je rijetka sposobnost prebacivanja između registara (chest, mix, head) bez upozorenja, ali ono što ga čini prepoznatljivim nije čistoća nego kontrast tj. način na koji u istom tonalitetu može biti i nježan i nasilan. Vibrato zna biti gotovo klasičan, pa se odmah raspadne u sirovu distorziju, što dodatno pojačava osjećaj emocionalne neizvjesnosti. On pjeva dramatično i ima nevjerovatan raspon od pet oktava. Može dostići tonove koje Byonce i Tina Turner nisu mogle. On kao da forsira ton iznad komforne zone, što stvara karakterističnu napetost i nelagodu. Upravo u toj nestabilnosti leži njegova preciznost.

Axl nije ni Apolon ni Dionis, već njihova loša saradnja. I upravo zato funkcioniše. Publika ne reaguje na savršenstvo, već na pukotine. A kod njega su pukotine glasne, vidljive i… čudno lijepe. Kao dobar nadrealistički kadar, kad ne znaš šta tačno gledaš, ali znaš da je istinito. I to je upravo ono što nadrealizam predstavlja: ne bijeg od realnosti, nego njen raspad pod pritiskom nesvjesnog.

Tako Nietzsche i nadrealizam pune prostor masovnih medija kroz spotove koji su puštani na MTV-u između reklama ili danas sa reklamama na YouTubeu. Masovna kultura je progutala filozofiju i pretvorila je u trilogiju filmskih balada nadrealizma. Nije je pojednostavila. Axl Rose ju je otpjevao. 

Profesor Dr. Lejla Panjeta je autorica mnogobrojnih članaka i knjiga iz oblasti filmskih studija i vizuelnih komunikcija. Dobitnica je stranih i domaćih nagrada za svoje akademske, naučne, filmske i umjetničke radove. Bavi se istraživanjima iz oblasti filma, umjetnosti i mitologije.