Piše: Vesko Kadić
Redatelj ima viziju koliko treba da traje određeni pokret, a animator, posredstvom stvaralačkih ruku, to realizuje. Tzv, einbildung snimanje, izvodi se kvadrat po kvadrat i, brzina kretanja lutke određuje njenu prirodnost, logiku pokreta. Jednom riječju, animator je biće s osjetljivim rukama, koji lutki “udahnjuje“ život, daje joj “dušu“ (lat, anima). Animator je, na kraju, “baletan“, koji realizira zamisao koreografa (redatelja).
Biti redatelj animiranog filma, pitanje je biti uopće redatelj koji ima zadatak da realizira određeno djelo. Svaki rod u kratkometražnom filmu zahtijeva da redatelj posjeduje određeni osjećaj, sluh, ljubav prema odabranom događaju koji pripada određenom žanru radnje. Kao i u kratkom igranom ili, recimo, dokumentarnom filmu, i redatelj animiranog filma surađuje s snimateljem, toncem, scenografom, s tim da u rodu animacije postoje nova zanimanja kao što su: glavni crtač, fazer, kolorist, crtač pozadina, itd. Jedna od bitnih odlika redatelja animiranog filma je da ima smisao za rad s mikroveličinama jednog prostora, koji je suviše mali u odnosu na veličinu stvarnoga prostora. No, biti redatelj u ovome rodu je znati na vrijeme učiniti korekciju rada, na vrijeme uočiti greške, i na vrijeme znati ispraviti iste. Ipak, najkompliciraniji rad redatelja animiranog filma izrada je layouta.
Tako Hadžismajlović, kod rada na filmu Izlog, dolazi do spoznaje da postignuta komunikacija s izvjesnim suradnikom može biti još produktivnija, barem kroz dvije činjenice: ili “sazrijevanjem“ suradnika, ili zamijenom istog. Prve nacrte za lutke filma Izlog, uradila je sarajevska slikarka Aiša Pengor, i njen koncept likova nije zadovoljio redatelja Hadžismajlovića. Prije početka snimanja sve je “štimalo“, ali tokom same realizacije, zamišljeno nije funkcioniralo, što je u samom redatelju proizvelo jednu vrstu otpora i, našao se u situaciji da kao stvaralac gleda u nepremostivi zid, našao se u nemogućnosti da objasni sam sebi: Kako dalje?
A zastoj je bio u činjenici da mu ponuđene lutke nikako nisu bile “bliske“, te je sebe doveo u situaciju onoga redatelja igranog filma, koji, na primjer, izabere pogrešnog glumca za određeni lik. Za Hadžismajlovića, kako je sam tumačio izgled likova, lutke su bile suviše realistične, izrađene u jednom klišeu, kao da su uzete s scene nekog lutkarskog kazališta. Hadžismajlović nije bio zaljubljenik u lutke koje imaju kapice, odjeću i obuću, što je sve skupa kanon jedne običnosti, stereotip, pa je nastojao da pronađe autora lutaka čiji će se izraz bazirati na modernosti likovnog jezika. Tako redatelj filma Izlog u likovnom ilustratoru Željku Marjanoviću vidi pravu ličnost, inivatora za njegovu redateljsku koncepciju.
Marjanović, nakon prekida snimanja filma Izlog, nudi novi tip lutaka, čak tehnički drugačije napravljenih od od prvih izrađenih od drveta i žice, što čini cjelokupnu anatomiju jedne krajnje stilizirane lutke. Rezultat je bio odmah vidljiv, jer je Hadžismajlović krajnje shematizirane lutke zamijenio s lutkama koje su imale moderan likovni izraz, i svu zahvalnost za postignuti rezultat dugovao je Marjanoviću, koji je pogodio njegov likovni nerv, i koji je doprinio da se s više žara okonča film Izlog.
Treći animirani film koji se veže uz ime Vefika Hadžismajlovića bio je Nokturno, njegovo najzrelije djelo u fazi bavljenja animacijom. U tom filmu, on razvije priču, isključivo, sredstvima animiranog filma i simbolikom kojom se služi animirani film. Ideja je bila, reći “da ljudi individualno uništavaju sve što predstavlja neku univerzalnu vrijednost“. Likovi su bili predstavljeni u simbolici borbe za lijepo: dvojica muškaraca se hvataju u koštac za naklonost jedne izrazito lijepe djevojke i, nakon njihovog sukoba, pojam ljepote pretvara se u svoju suprotnost i, priča se završava tužno, kao zaustavljanje pred određenom zabludom. No, da kraj ne bi bio pesimističan, Hadžismajlović, ipak, prije završetka same projekcije, animira kadrove zore, buđenja jednoga grada iz sna, koji predstavlja jednu nadu u odnosu na priču koja se dešavala u samoj noći.
Film Nokturno realiziran je na jedan originalan način, tako da je to jedan inventivni pokušaj da su se sredstvima likovne umjetnosti, konkretno animacijom grafike, izvrsno služili animatori iz Sarajeva. Za razliku od tadašnjih crtanih filmova, koji su rađeni na način da se crtež popuni bojom, Nokturno nudi mogućnost animacije novog materijala: otiskivanjem linoreznih oblika. Bila je to, u pravom smislu riječi, multiplikacija grafičkih elemenata unutar animirane forme.
Za razliku od Šešeljevog naručitelja (Podravka) kome se rad na filmu Mudra lija veoma dopao i, koji je podržavao sarajevske pionire animacije, direktor Sutjeska filma Slobodan Jovičić nije imao razumijevanja za rad Hadžismajlovićeve ekipe, kritikujući nešto duži vremenski period snimanja, što je bio slučaj ovoga animiranog filma, pa je nakon njegova završetka u ovoj producentskoj kući nastao još jedan (ili dva animirana filma?), a sam film Nokturno bio je posljednji izdanak umjetničke animacije u BiH.
Likovni stvaratelji na filmu Nokturno bili su slikar Milorad Čorović i grafičar Milan Ružić, dok je glazbu komponirao Dane Škerl, što se da primjetiti kada je u pitanju glazbena kulisa ovoga filma. Nije to bila aplicirana glazba iz nekog arhiva, nego je njen tonalitet imao potrebnu zahtijevnost. O suradnji s Hadžismajilovićem, akademski slikar Milorad Čorović, u emisiji “Animacija u BiH“ kaže:
“Na Hadžismajilovićev zahtijev da film Nokturno bude grafitizirana animacija, napravio sam lik mlade djevojke (stilizovani lik u uskoj majici i širokoj suknjici) u materijalu linoreza, kao što je i cijeli mizanscen bio napravljen od grafičkih elemenata, koji su u jednom vertikalnom redosljedu (poput kretanja filmske vrpce) imali apsolutnog smisla (kretanje djevojke ka nebu).“
A, na pojam paralele slikarstvo–animacija, Čorović odgovara:
“Slike se kao filmski kadrovi umnožavaju se na svoj način, samo što se ne kreću. Nisu to udaljeni pojmovi.“
Pošto je animacija u filmu Nokturno bila nešto složenija, ekipa se širila pa su angažirani scenograf Emir Čengić koji je radio fazerske poslove i slikar Mile Perišić, te se sve učinjeno približavalo nekoj grafičkoj umjetnosti. Snimatelj animiranog filma Izlog bio je Bato Bušić koji je iskazivao veliko strpljenje, ljubav i smisao za rad na ovakvoj vrsti filma, stvaralac koji je sam film, po riječima Hadžismajilovića, veoma profesionalno uradio. Bio je toliko dobar u svome poslu, skoro da se nije osjetio da postoji tokom samoga snimanja.
Takva vrsta snimatelja umije da riješi svaki problem koji se pojavi, a samu tehniku animacije dovodio je do perfekcije. O suradnji s Hadžismajlovićem, sam Bušić pred TV kamerom kaže:
“Film se snimao dosta dugo i bio je pravi timski rad na kome su učestvovali i učenici Škole za primijenjenu umjetnost u Sarajevu. U tadašnjem improviziranom dijelu studija u Jagomiru instalirana je, ustvari, prepravljena klasična 35 mm filmska kamera, tako da je mogla snimati kvadrat po kvadrat i, koja je bila postavljena okomito na improviziranom trik–stolu“.
Pored reklamnih animiranih filmova, ovo je Bušiću bio prvi izlet u umjetničku animaciju.
