“Avatar“ u kinima kao najava za “Avatar: The Way of Water“

“Avatar“ u kinima kao najava za “Avatar: The Way of Water“

Piše: Mirza Skenderagić

Kada je prije 13 godina upoznao svijet sa jezikom Na'vija, Avatar Jamesa Camerona je odmah nakon premijere pokrenuo rasprave „o najvećem filmu ikada“, sada remasteriran zajedno sa novom kino-verzijom u 4K rezoluciji i premium formatima, koja će publiku podsjetiti na vizuelni raj misteriozne Pandore. Ali, koja će i stvoriti jedan novi doživljaj koji po pravilu dolazi sa ponovnim gledanjem istog filmskog djela, nakon dugogodišnje pauze.

Iako, dakle, ova druga kino-premijera ima zadatak da prije svega najavi nastavak Cameronovog naučno-fantastičnog epa, Avatar: Put vode koji u kina dolazi u decembru, čini se da je sadašnjem civilizacijskom trenutku, mnogo potrebnija vizuelna priča o konačnom sjedinjenju čovjeka, prirode i tehnologije, nego li je to bila u 2009. godini. I da sada ima više smisla. Jer, izvjesno je da Zemlja danas izgleda mnogo ranjivije nego li je to izgledala prije deset i više godina te da svaka nova pandemija i svaki novi rat ubrzava njen put ka uništenju. Do čovjeka je da li će taj put slijediti.

Ono što u najvećoj mjeri određuje film Avatar kao važno djelo u filmskoj historiji, nije samo revolucionarna upotreba tehnologije, već njeno apsolutno sjedinjenje sa formom i narativom, a sve u cilju kreiranja vizuelnog doživljaja koji sam po sebi predstavlja ideju. To je jasno već od prvog kadra koji vizuelno poziva gledatelje na ulazak u drugi svijet u potpunosti stvoren računarskom grafikom, a u kojem kamera „leti“ iznad maglom obavijenog šumskog predjela koji neodoljivo podsjeća na raj zemaljske prirode, te prodire u njegovo savršenstvo. Uporedo, glas glavnog protagoniste, Jakea Sullyja (igra ga Sam Worthington) paralizovanog ratnog veterana govori o snovima o letenju i slobodi koja dolazi sa njima.

Dakle, već na samom početku, uvodeći veterana-naratora, reditelj spaja distopiju, stanje koje dolazi nakon rata, sa utopijom, tj. sa snom o slobodi, koja je gledateljima nadohvat ruke, ali koja nestaje sa treptajem oka. „Prije ili kasnije, morate se probuditi“, kaže Sully otvarajući oči, dok u invalidskim kolicima čeka na pješačkom prelazu. Iako smješten u daleku budućnost, u grad koji neodoljivo podsjeća na New York iz Blade Runnera, oskudna soba „dva sa dva“ u kojoj živi Sully, sa penzijom od 12 dolara, nagovještava propast svijeta koji poznajemo. Istovremeno, gotovo polovinu Sullyjeve sobe zauzima veliki ekran na kojem se govori o kloniranju Bengalskog tigra, koji se vraća nakon što je nestao prije stotinu godina, a koji ukazuje na dominantnu ulogu tehnologije u budućnosti, o kojoj će ovisiti spas planete Zemlje, što će se i ispostaviti u nastavku razvoja radnje Avatara. Ali neće ovisiti samo o tehnologiji.

Nasuprot života na Zemlji, život na Pandori protiče u totalnom skladu između tamošnjih naseljenika, takozvanih Na'vija koje predvodi princeza Nejtiri (igra je Zoe Saldana) i prirode, kao glavnog resursa za opstanak i razvoj života. Tamo život protiče u konstantnoj kretnji, nezaustavljivom letu o kojem nepokretni Sully na Zemlji može samo sanjati, a koja je oživljena upravo zahvaljujući 3D tehnologiji i stereoskopskom načinu snimanja, te će gledatelji gotovo moći osjetiti zrak nove planete, dodirnuti njenu vodu, prohodati njenom zemljom. Tako se tehnologija u Avataru, ostvaruje u dvostrukom smislu, u onome izvan filma i onome u filmu, jer dok je Cameron čekao na napredak tehnologije da bi stvorio svijet Pandore, tako će Sullyju kao liku, upravo tehnologija omogućiti da ustane i umjesto hodanja, poleti.

Da se ne lažemo, kada su u pitanju ostali filmski elementi, Avatar u konačnici nije mnogo odmakao od klasičnog holivudskog blokbastera, sa jednodimenzionalnim likovima, plošnim dijalozima, i labilnom dramaturškom strukturom sa očekivanim preokretom koji dolazi zbog ljubavi, iako je Cameron poznat kao izrazito čvrst pripovjedač, ali je jasno da su oni žrtvovani da bi u potpunosti zaživjela vizuelnost slike zbog koje će gledatelji, poput junaka Sullyja, morati otvoriti oči i krenuti na put vode. Možda je to put reinkarnacije i odricanja od vlastitog ega, na koji čovjek treba krenuti, a na kojem priroda i napredna tehnologija neće biti zakleti neprijatelji.

 Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a

Prethodna
Pogled u prošlost: “Jackie Brown“
Sljedeća
Finding Nemo: CGI animacija u svom najboljem ruhu