Piše: Lejla Panjeta
Duologije, trilogije, kvadrilogije, tetralogije, vrebaju sa trafika i bilborda, iz knjižara i televizije. Popularnost “nastavljačkog žanra” u književnosti, filmu, video-igrama i na televiziji je na vrhuncu slave. Iako pogrešno sve serije svrstavamo u sapunice, klišeizirani zapleti i kič ukus su neminovne karakteristike serijala.
Pojava priča u nastavcima vezana je za prvo čovjekovo pripovijedanje kraj vatre. Za narativnu potrebu traženja smisla i kontinuiteta u svijetu koji okružuje čovjeka. Jedna od prvih i najzanimljivijih folklornih priča u tom smislu je Hiljadu i jedna noć, u kojoj Šeherezada svaku noć po jednu priču ostavlja nezavršenom, osiguravajući tako sebi još jedan dan života, jer njen gospodar mora saznati kako se priča završava. Mnogi klasičari, poput Dostojevskog i Tolstoja objavljivali su svoje radove u nastavcima u magazinima i novinama. Prva poznata e-knjiga nastala je iz eksperimentiranja Stephena Kinga sa novim komunikacijskim tehnologijama u formi epistolarnog romana.
Današnja ponuda bestsellera varira od sitkoma (komedija situacije), misterija, policijskih istraga, istorijskih drama, romantičnih komedija, trilera, vampira, vještica, čarobnjaka, i drugih natprirodnih svjetova, čak i pornografskih litanija u barem tri nastavka. Glavni poticaj na potrošačkom tržištu serijala na televiziji, u filmskim franšizama (serijski nastavci filmova, obično adaptacije bestsellera) i književnosti jeste novac ili profitabilnost ideja koje proizvode čitalački i gledateljski adrenalin. Ideje se samo recikliraju i kopiraju zahvaljujući dramaturškom izumu suspensa (napetosti) i cliffhangera (završavanju radnje na ključnom mjestu zapleta kojim se anticipira, ali ne pokazuje rasplet). Na ovaj način potrošač je upecan. Njegova znatiželja glavni je element za manipulaciju kojom se osigurava publika za sljedeći nastavak.
Ova tehnika naracije izum je Charlesa Dickensa, koji je u 19. stoljeću objavio Velika očekivanja u nastavcima, a treće poglavlje ovog djela završio sa likom koji visi sa stijene. Likovi i njihove sudbine su osnovni razlog voajerističke znatiželje, kao i glavni izvor prihoda. Poirot, Sherlock Holmes, Robert Langdon ili Harry Potter su likovi koji otjelotvoreni u filmskim serijalima imaju male armije obožavatelja. Euforija se širi i rasplamsava internetom sve do posljednjeg nastavka.
Publici serijala koje prate na televiziji, pretplaćenim kanalima i internetskim portalima ili skidaju epizode sa torrenta, data je iluzija kontrole daljinskim upravljačem. Odlučuju kada, gdje i na čemu, u kojem formatu i kako će gledati svoje omiljene serije. Ali, kontrola im je oduzeta preko pripovjedačke spravice koja izaziva fizičku i emotivnu napetost. TO BE CONTINUED (Nastaviće se) je imanentno serijskoj naraciji. Ovaj dramatični konstrukt priče nas drži u anticipaciji idućeg nastavka. „Šta će dalje biti?“ – reflektira se ne samo u našim mislima, već i u adrenalinu, dok napeto iščekujemo kraj kojeg smo lišeni, te u serotoninu kojim smo kasnije nagrađeni kao i svaki ovisnik. Tenzija i nesigurnost su ono što nas veže za serijale. Nemamo kontrolu nad razvojem priče, koja je dizajnirana tako da čuva napetost i pruža zadovoljstvo svjedočenja sudbinama drugih ljudi. Šeherezada tome duguje svoj život.
U dokumentarnom filmu Hollywood rise of the soap opera, jedan od autora TV serija objašnjava razliku između filma i televizije. Televizija je kao žena ili član obitelji. Određuje nam kada da jedemo, kada idemo na spavanje i kao da planiramo svoje slobodno vrijeme. Film je ljubavnica za jednu noć. Ovo lucidno promišljanje zapravo pokazuje da se danas televizija pokazuje kvalitetnijim izvođačkim medijem. Iako još uvijek umjetnički inferiornija u odnosu na film, današnji američki serijali, tehnološki i produkcijski superiorniji, imaju kvalitet klasične filmske naracije i izvedbe, koji je kudikamo bolji od posljednih američkih filmskih ostvarenja. Game of Thrones, The Borgias, Walking Dead, True Blood, Friends, Big Bang Theory, Dexter, i slično su serije u žanrovskom rasponu od horora do sitkoma. Latinoameričke telenovele smo zamijenili turskim serijama na lokalnim i nacionalnim kanalima, a još uvijek se može naći i pokoja američka ili sve češće i indijska sapunica. Televizija ide na istok.
Televizija je medij krupnog plana. U doba pristupačnosti svemu, potrebe za fotošopiranjem detalja, participacije, ali i nevidljivosti u globalnim društvenim mrežama, krupni plan je neizostavni element vizuelnog jezika. A, televiziju postavljamo u centar sobe. Sve je podređeno toj kutiji koja postaje esencijalni dio naših života, te ga na mnogobrojne načine određuje. Ovisnost o ikoničkoj komunikaciji je u našoj dnevnoj sobi drugačija od one koju doživljavamo u kinu. Komparativne ikonama sa televizije su religijske ikone. Ne gledamo mi bogove. Oni gledaju nas.
Kada upalimo televiziju, mi ne idemo nikuda. Gosti nama dolaze. I kao kod pravih domaćina, samo iluzija kontrole postoji. Sa televizijskim gostima, već poznavajući dramaturgiju serijala, možemo odrediti kada će otići. Ali kada ugostimo nekoga, možemo samo birati ponuđeno. A to ponuđeno smo pozvali, dakle sigurno je. Neki važni, neki manje važni, likovi i životi se vrte u našoj dnevnoj sobi, kao stari prijatelji ili već isprobana mjesta za izlazak koja nude kvalitetnu hranu na koju samo navikli. Malo je začuđujuće i kontradiktorno da serije zapravo pratimo zbog osjećaja stabilnosti koji nam pružaju, kada je upravo razlog zbog kojih ih iščekujemo gubitak kontrole nad izvjesnošću priče. Ovaj fenomen pokazuje ovisničku narav publike serija, koja želi napetost ali u kontroliranim i poznatim okolnostima priče i likova – gostiju koji nastanjuju naše privatne prostore.
U svijetu prepunom nesigurnosti, stvarnih čudovišta i opasnosti, individua se okreće represivnim mehanizmima odbrane, kako bi savladala i prevazišla nepoznatu stvarnost. S obzirom da se stvarni svijet recesija, prirodnih katastrofa, ljudskih zločina i svih drugih čudovišnih događaja koji nas vrebaju sa dnevnih vijesti, ne može promijeniti, barem se može uljepšati sigurnošću koju pržaju serijali i poznati likovi.
Uvijek smo u iskušenju da oklijevamo probati nešto novo. Dok mijenjamo kanale tražeći program koji ćemo gledati, često se nađemo u situaciji kako samo gledamo reklame. Razlog zbog kojeg su nastale sapunice su reklame za deterdžente. Današnja kablovska televizija i internet pretplate na TV programe idu korak dalje. Nude nam programe bez reklama, za malo više para. Radost u iščekivanju poznatog sadržaja u centralnoj kutiji u našoj dnevnoj sobi ispunjava nas osjećajem relaksiranosti, sigurnosti i zadovoljstva. Serijali omogućuju da ne razbijamo glavu time kako promijeniti ili uljepšati svijet u kojem živimo. U vrijeme odmora, okrećemo se poznatim imaginarnim svjetovima, kako bismo pobjegli iz nepoznatog sivila svakodnevnice.
Upravo zato što razvijaju ovisnost, masovni pripovjedački serijski proizvodi koji pružaju osjećaj ugode, represiju sopstvenih problema, bijeg u druge svjetove i identifikaciju sa tuđim životima, imaju veliki utjecaj na društvo u cjelini, a profitabilnost i uspjeh im se mjeri brojem poziva u goste.
Lejla Panjeta je vanredni profesor iz oblasti filmskih studija, vizuelnih komunikacija i ideologije na Fakultetu umjetnosti i društvenih nauka Internacionalnog univerziteta u Sarajevu. Diplomirala je multimedijalnu režiju i žurnalistiku, magistrirala komunikologiju i doktorirala filmsku propagandu iz oblasti komunikacijskih nauka.
