Piše: Nisad Selimović

Hollywood je mjesto odakle dolaze visokobudžetni filmovi, koji se namjenski prave za široke mase i koji udovaljavaju globalnim ukusima publike. Nema tu mnogo estetike, nema poetike ni pamtljivih životnih poruka. Ta megalomanska filmska industrija gaji i afinitete, što je sasvim normalno, ka angažmanu istih autora koji dokazano donose profit i sebi i filmu, ali po automatizmu stvari, oni su uskraćeni od nekog osobitog autorskog angažmana na filmovima koje prave za major (najveće) studije. Nećemo ih nabrajati, ali svaki film koji dosegne zaradu preko 100 miliona dolara, iza kamere je imao jednog od takvih reditelja. Ali, i to je jedno veliko ALI, u svijetu filma, zapadnjačkog, holivudskog, postoje osobe koje imaju toliki autorski pečat na svojim djelim da ih možemo bez problema smjestiti u kutiju sa indie autorima, ali koji istovremeno dobijaju zeleno svjetlo od majora za bilo koji projekat koji zamisle. To je u neku ruku apsurd, jer to označava kršenje nepisanih pravila, ali djela čine ljude, i Steven Soderbergh je ime koje je izgrađeno djelima.

Autor jednog od kultnih naslova moderne svjetske kinematografije, kao što je Sex, laži i video trake i blockbustera Erin Brockovich, Traffic i serijal o bandi Dannyja Oceana, Soderbergh je sebi priskrbio takav luksuz da može snimati bukvalno šta želi, s kime želi i gdje želi. I za sve to će vrlo lako dobiti novac. Kako drugačije objasniti činjenicu da je samo u 2011. snimio čak tri filma?! Nevjerovatna činjenica čak i da Soderbergh nosa turban na glavi, a punac mu je vlasnik najveće producentske kuće u Bollywoodu. Upravo jedan od tih filmova koje je Soderbergh uspio završiti unutar 12 mjeseci prošle godine, našao se odnedavno i u domaćim kinima. Ali ne, na žalost nije to Zaraza, koju smo željo iščekivali i koja na nesvakidašnji način govori o biološkoj kataklizmi svijeta, nego je to jedan klasični špijunsko-akcijski, adrenalinom napumpani triler imenom Izdaja (Haywire). Čudno za Soderbergha da se okrenuo tipičnom komercijalnom žanru? Pa, i ne baš, jer Izdaja donosi, kao i svaki njegov film, određenu specifičnost koja je udaljava od žanrovskih postulata.

U centru pažnje je, a bukvalno i nosi film na svojim plećima, tajanstvena privatna agentica Mallory (Gina Carano). Ona radi prljave poslove za privatnu kompaniju, koja opet ugovara iste sa američkom vladom. Nakon jednog adatka u Barceloni, ona biva prisiljena otići u Dublin sa potpuno novim partnerom radi rutinskog zadatka. Ispostaviće se da je to klopka za njeno uklanjanje, i nakon što otkrije zavjeru, ona kreće u osvetu. Baš kao i žuta trenerka u filmu Kill Bill, samo sa mnogo manje krvi i slojevitih, dubokoumnih dijaloga. Prvo što upada u oči kod novog Soderberghovog filma je kompletan dizajn produkcije. Ovo je film koji se dešava u sadašnjem vremenu, i to se jasno primjećuje, ali Soderbergh je film snimio potpuno kruto i brutalno jasno, bez ijedne jedine tehnološke inovacije i intervencije. Njegove scene nasilja su u jednu ruku perfektne, a u drugu grozne, jer su apsolutno neuljepšane. Zvukovi udaraca su onakvi kao što zvuče kad prisustvujete tuči uživo, a kamera je uz sve to potpuno statična, kao da ju je neko ostavio na podu, recimo. I gledate dvoje ljudi (obično je jedno od njih Mallory), kako se podapinju, štipaju, naguravaju od zida do zida i razbijaju inventar. Brutalno do kraja. Ali, gledamo akcioni film, zar ne?

Dakle, Soderbergh ovdje ništa ne prepušta slučaju. On je sa Izdajom uradio nešto slično kao što je Tarantino uradio sa Jackie Brown – snimio je jedan obični, klasični triler, ali nije odolio da ubaci nešto svoje, što opet neće uticati na „klasičnost“. Tarantino je to onomad uradio da bi dokazao skepticima da nije plagijator nego mu je dosadno snimati žanrovske demagogije, dok je, čini se, Soderbergh Haywire snimio iz čistog zadovoljstva. Ovdje gledamo djevojku koja nije seks bomba, čak nije ni posebno simpatična, ali ona radi svoj posao perfektno. Ona nije tu da se zaljubljujemo u nju, nego da se zaljubljujemo u njenu sposobnost davljenja neprijatelja butinama. Skakanju s krova na krov. Vožnji Mitsubishi Lancera po snijegu. A sve to nije nimalo slučajno, kao što ništa kod ovog filmskog maga nije. Naime, Gina Carano, koja tumači ulogu Mallory nije po vokaciji čista glumica, no za život radi nešto drugo. Treća je u svijetu u Muai Thai-ju, borilačkoj disciplini koja se kod nas popularno zove tajlandski boks i koja je na velikom platnu proslavila Jean Claudea Van Dammea. Ona je završila i na petom mjestu najutjecajnijih žena svijeta po izboru Yahoo-a 2008. godine, a također je bila savjetnica na mnoštvu TV serijala koji su se bavili borilačkim vještinama. Ona je ženski Jackie Chan, koji je izgubio smisao za humor. I ona je snimila sve akcione scene u filmu potpuno solo, bez ijedne intervencije dublera. I toliko je oduševila Soderbergha, da je on spustio kameru na pod, pogasio svu muziku, i pustio je da udara.

To za nas koji sjedimo ispred platna znači mnogo. Izdaja je nesvakidašnji akcioni film, sa intrigama i teorijama zavjere kojih se ne bi postidio ni John Le Carre. Istina, lišen je ovih modernih drangulija koje obilati koristi Ethan Hunt i Jason Bourne, ali to je ovdje zaista oplemenjavajuća okolnost. Potpuno fokusiran na srž žanra – čistorkvrnu akciju, Soderbergh sve poveznice koje vode od borbe prsa u prsa do druge borbe prsa u prsa, realizuje poptuno rutinirano i bez suvišnog komplikovanja radnje. Jer, zašto davati šansu publici da gubi pažnju na mjestima koja su svakako nebitna. Ovo nije film za festivala ili edukativno sredstvo, ne pruža poseban uvid ni u što posebno, a ruku na srce, ne nosi ni posebnu poruku. Ali donosi sve ono zbog čega je i snimljen. Akciju, brdo akcije, hladnorkvne i brutalne.

Red je spomenuti i sporednu glumačku ekipu, koja nasuprot anonimusima koji su u prvom planu, donosi sve sama zvučna imena: Michael Douglas, Antonio Banderas, Ewan McGregor... Prvi bez mnogo problema glumi vladinog službenika, u ulozi koja je kao krojena za njega; Španac tumači... Španca, ali potpuno drugačijeg nego što smo ga navikli gledati, sa gustom sijedom bradom, što opet savršeno funkcioniše; A potonji Britanac je u Izdaji prevazišao samog sebe, od prelude frizure do briljantno odrađene uloge klasičnog ljigavca koji bi i mamu i cuku i cukinu kućicu prodao za pare. Skoro pa je nevjerovatno na kakvo šišanje mašinicom ga je Soderbergh natjerao.