Piše: Nisad Selimović

Konflikt čovjeka sa samim sobom vjerovatno traje otkako ga je Bog stvorio da hodi zemljom i pokuša sebi osigurati vječni život. Na ovoj našoj plavoj planeti, sigurno ne postoji čovjek koji nekada, u jednom trenutku slabosti, nije zarovio duboko u svoje biće da bi ga upitao ko je on u stvari i šta ovaj život želi od njega. Kada dođete u ćorsokak svog postojanja, takve misli putuju auto-putem vaših sivih ćelija kao da se voze kroz najveću saobraćajnu špicu ikada. Ponekad, neki ljudi koji vjeruju u Stvoritelja, na bilo kakav način, okrenuće se i njemu tražeći podršku. Ali, šta ako se svađa sa samim sobom odvija u umu vrhovnog poglavara jedne vjerske zajednice? Kako on dolazi do rješenja, i da li on ima neki prečac do Boga? Da li je njemu jednostavnije naći rješenje?

I Nanni Moretti je došao na sličnu ideju, nakon što je Ivan Pavao II preminuo, a katolička populacija diljem svijeta netremice gledala u maleni dimnjak koji se izdizao tik iznad krova Sikstinske kapele usred Rima, čekajući ishod glasanja kardinala. Tema njegovog novog filma jednostavnog uzvika Imamo Papu (Habemus Papam) je upravo izbor novog čelnog čovjeka rimokatoličke crkve.

Humor i psihoanaliza Moretti je odlučio film otvoriti i zatvoriti u skoro dokumentarističkom maniru, uz puno stereotipnih vatikanskih kadrova, koji su lako mogli biti iskopirani i sa televizijskih izvještaja (što nije isključeno), a u sredinu postaviti jednu emocijama bogatu i apsolutno insajdersku priču o jednom običnom čovjeku i njegovim ličnim problemima. A nekako potpuno ležerno, u fusnoti, predočiće nam i život unutar najmanje države svijeta. Film, dakle, starta sa snimcima procesije za tek preminulog Papu, i okupljanjem visokog sveštenstva u Sikstinsku kapelu, gdje se zatvaraju u četiri zida kako bi među sobom izabrali njegovog nasljednika. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, izbor pada na Kardinala (Michel Piccoli) koji je bio neka vrsta autsajdera. Ali, brzo se snalazi i već u nekoliko trenutaka je pred najvećim izazovom života, balkonom i hiljadama ljudi na Trgu Svetog Marka. Odjednom, on se pokoleba i pobjegne sa lica mjesta. Uzalud uvjeravanja i podrška kolega, djedica ne želi da se vrati i odradi svoj posao. Umjesto toga, nakon što mu dovedu psihoterapeuta (Nanni Moretti), on se zainteresuje šta mu je zaista, te se uputi u potragu za drugim mišljenjem. Ali, taj izlet u Rim neće izaći na dobro za njegovu pratnju, jer on odluči pobjeći. Izgleda da će mu to biti jedna od najboljih odluka u životu.

Moretti, kako smo i navikli od njega, pristupa i ovako ozbiljnoj temi sa velikom dozom humora i opuštene atmosfere, koju upravo njegov lik unosi u prirodno ukočenu, zatvorenu i preozbiljnu konklavu. Ona možda i treba da bude takva, ali upravo taj kolektivno introvertni svijet vatikanske zajednice i dovodi do problema s kojima se suočava novi Papa. On ima problem koji ima svaki običan čovjek (iako je i on isti običan čovjek kao i svi mi), a to je kriza identiteta i unutrašnji nemir koji je uzrokovan nedostatkom roditeljske pažnje. Ali, kao što nam to Moretti zorno ilustruje u sceni psihoanalitičke seanse, intimne koliko društvo od nekoliko desetaka Kardinala može biti, on svoje rješenje teško da može naći u svijetu koji je zatvoren za dodire sa ostalim svijetom. Da, on ima vjeru i nema problem u komunikaciji sa Bogom, ali stiče se dojam da to nekad nije dovoljno.

Besprijekoran glumački ansambl Upravo tempo kojeg reditelj precizno slijedi čitav film, uveliko pomaže da Imamo Papu bude vrlo gledljiv film, ako je tema prilično konzervativna. Odatle i diskursi u odnosu početka i kraja naspram te sjajne, uzbudljive, dirljive i intimne sredine ove filmske drame. Michel Piccoli, koji igra naslovnu ulogu je bez pretjerivanja sjajan, njegov Papa je čovjek sa teškim problemima i bez da kaže bilo šta, a to je za jedan film zlata vrijedno. Ali, nije on jedini koji se doima tako živo i stvarno da film stvarno u trenucima poprima formu dokumentarnog zapisa. U nekim trenucima, teško je ne zapitati se da li je to Moretti uspio krišom zaista ući u konklavu, ili pak nekako dezavuisati stvarne sveštenike da tumače sami sebe. Naravno, to nije slučaj ovdje, ali daje posebnu težinu filmu, ako je čitav glumački ansambl tako upečatljiv u svome peformansu. Moretti je uspio u zacrtanom, prenio je intimne emocije kroz grandiozan događaj, a to nije jednostavno. Nije se dao smesti ozbiljnošču teme, i našao je način da u skoro pa nedodirljivi svijet ubaci dozu komedije, i snimi odličan film. Ukupnom dojmu doprinosi i odlična, savršeno tempirana muzika koju potpisuje iskusni Franco Piersanti.

Nakon što smo bili u prilici gledati Morettijevo djelo u kinima, svi oni koji su to propustili, sada mogu isto učiniti i kod kuće, uz zvanično DVD izdanje koje se nedavno pojavilo u prodaji i malobrojnim videotekama. U svijetu gdje se sve manje polaže na fizičke kopije bilo čega a sve više na one virtualne, nekome spomenuti DVD zvuči egzotično. Ali, to ne treba da znači da se treba prestati misliti na autorska prava. Ipak neko negdje troši svoje vrijeme i energiju da bi kreirao stvar u kojoj uživamo.