Piše: Mirnes Alispahić
Ljubavna afera. Nesretan slučaj na zabačenoj cesti. Ucjena. Smrt jednog od ljubavnika. Kliše do klišea, zar ne? Ali isto tako i sastojci dobrog trilera, ako se znaju posložiti kako treba. Upravo to je uradio Španac Oriol Paulo u svom drugom ostvarenju po imenu The Invisible Guest (Nevidljivi gost), jednom old school trileru u novom ruhu. Klasični je to predstavnik žanra koji pored spomenutih klišea sadrži i trku s vremenom. Ukoliko u svoju nevinost, do jutra, ne ubijedi najboljeg advokata za pripremu svjedoka, koji je tu da mu pomogne da se spremi za suđenje, Adrian Doria rizikuje da izgubi sve. Naime, njegova ljubavnica je pronađena mrtva na gomili love u sobi zabačenog hotela. Njega je neko onesvijestio i kada je došao sebi, već je sve bilo gotovo. On kaže da nije ubica. Međutim, postoji jedan problem, po svemu sudeći treće osobe nikada nije ni bilo u sobi. Kome vjerovati? Dokazima ili Adrianu?
The Invisible Guest; režija: Oriol Paulo; uloge: Mario Casas, Ana Wagener, Jose Coronado; 2016.
IMDb rejting: 8.1/10
Rotten Tomatoes rejting: 63%
Ostatak filma iz Adrianove perspektive pratimo retrospektivu događaja koji su doveli do svega toga, od njegovog izleta s ljubavnicom pa do njene smrti. Iako se odmah na prvu čini da znate šta se desilo, razočarat će te se. Možda će neko i naslutiti dio istine već na samom početku, što je priznajem vrlo jednostavno ako ste pogledali više od deset kvalitetnih trilera slične tematike, ali do cijele istine teško da ćete doći. Nju ćete otkriti na samom kraju.
Sad se vjerovatno pitate ima li smisla gledati film u kojem je narator jedini preživjeli čovjek u svemu tome i samim tim glavni krivac po svemu sudeći? Naravno da ima. Ko kaže da je on ubica? Možda je pukovnik Mustard to uradio sa svjećnjakom? Šalu na stranu, iako na početku djeluje providno, Paulo vješto vuče konce i poigrava se s klišeima pa ih uvodi u pravi trenutak na pravom mjestu, kao začine i tako obogaćuje radnju. Klišei ne moraju biti uvijek loša stvar, čak su i poželjni pod uvjetom da znate baratiti s njima, a on je pokazao da zna.
Nije on izmislio toplu vodu. Ovakvih trilera imate priličan broj, ali on to radi na veoma dobar i ubjedljiv način i servira nam vrlo dobar film, ujednačenog ritma i dobre režije uz vrlo malo propusta. Brdo klišea mu opraštam, ali onu policiju u hotelu teško da mu mogu oprostiti. Ali hajde. Prave ljudi i veće greške pa im prođu neprimjećene.
Amerikanci bi ga vjerovatno smjestili u sudnicu, ali ne gubi ništa ni ovako. Trka s vremenom je sasvim legitimna i uvjerljiva tako da je hotelska soba sasvim dobro mjesto obračuna između laži i istine. Topla preporuka ako želite pogledati zanimljiv triler u maniru krimi romana Agathe Christie. Ironično, ona travestija od Branaghove verzije Ubistva u Orijent-ekspresu, nastala po njenom romanu je užasna. Ukoliko želite pogledati old school krimi-triler uz nešto malo angažmana moždanih vijuga u nedjeljno poslijepodne, onda toplo preporučujemo ovaj španski uradak. Preostaje da čekamo novo djelo Paula i da vidimo kako će nas iznenaditi.
