Sead Vegara

Mala povijest bh. animiranog filma (1961 - 2007), vol. 8

Piše: Vesko Kadić Zašto smo pokrenuli animirani film u BiH? Prije svega, animirani film u našoj Republici nije ni postojao prije nas (?), izuzev dva filma koje je režirao Vefik Hadžismalović, a mi smo se odlučili da pokrenemo nešto što nije bilo do tada prepoznatljivo unutar bh. kinematografije. S obzirom da je jugoslavenski animirani film, posebno Zagrebačka škola crtanog filma, bila u ekspanziji, a Dušan Vukotić dobija Oscara za Surogat (1961), sve skupa postaje jedan izazov da se slično napravi i u Sarajevu. 

76. Berlinale: U glavnom programu 22 filma

Piše: Edin Čusto Večeras u Berlinu počinje 76. izdanje Berlinalea, jednog od najznačajnijih filmskih festivala. Od preko 8.000 prijavljenih naslova, odabrano je oko tristotinjak njih koji će, kroz osam programskih cjelina, od glavne takmičarske selekcije, preko Perspektiva i Panorame, do Foruma i Retrospektive, obasjati platna berlinskih kina.

Song Sung Blue: Film koji će vas natjerati na suze

Piše: Sead Vegara Jedan od tih bisera je i ostvarenje Song Sung Blue (2025) reditelja i scenariste Craiga Brewera, biografska priča zasnovana prema stvarnim događajima i istoimenom muzičkom dokumentarcu Grega Kohsa, o partnerstvu Munje (Lightning – Hugh Jackman) i Groma (Thunder – Kate Hudson), dvojcu koji je svirao i pjevao pjesme Neila Diamonda.

Pogled u prošlost: “Me Before You“

Piše: Sead Vegara Spisateljica Jojo Moyes je napravila vraški dobar posao pristavši prirediti roman za film i uspjela je ono što polazi za rukom tek rijetkima. A to je premostiti vječitu provaliju između kreativnog pisanja i komercijalne ekranizacije. Upravo je ta provalija vješto premoštena sa izbacivanjem detalja koje trpi roman, a koji bi u filmu bili dodatni teret i distrakcija sa glavne linije priče.

Moji filmovi: “Dodir zla“

Piše: Midhat Ajanović Ajan Dodir zla se u popularnoj filmskoj historiji najčešće pominje po onoj uvodnoj četverominutnoj sceni snimljenoj u neprekinutom kadru. Malo ko je primjetio da je on kasnije  još nekoliko puta ponovio istu stvar, ali je to bilo toliko perfektno uklopljeno u filmsku strukturu da je ostalo nevidljivo. Osnovnu priču o Quinlainu, čovjeku do grla utonulom u živo blato sopstvene propasti, svojevrsnu vlastitu autokarikaturu, Welles je u toku snimanja stalno mijenjao i obogaćivao improvizirajući i dopisujući nove uloge.