Koncentriši se, baba: Propast porodice kao propast države

Koncentriši se, baba: Propast porodice kao propast države

Piše: Sead Vegara

Sarajevo Film Festival, i to njegovo 26. izdanje, započelo je sinoćnjom online premijerom novog filma bh. reditelja Pjera Žalice. Dvadeset i pet godina nakon završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu i najduže opsade jednog grada u modernoj historiji, Žalica nas sa svojim trećim igranim ostvarenjem Koncentriši se, baba vraća na obronke Sarajeva taman pred sami početak pakla na zemlji. A sve to da bi ispričao priču o velikoj porodici, bratu i sestrama, snahama i zetovima, unukama, koji su se okupilo oko odra umiruće majke (Mira Banjac).

Koncentriši se, baba; režija: Pjer Žalica, uloge: Admir Glamočak, Emir Hadžihafizbegović, Vedrana Božinović, Alma Prica, Dženita Imamović, Jadranka Đokić, Jasna Žalica, Bane Popović, Izudin Bajrović, Dino Sarija; 2020.

U svoja dva prethodna ostvarenja Gori vara (2003) i Kod amidže Idriza (2004) Žalica je na sebi svojstven način, u slučaju filma Gori vatra na „mangupski“ način sa otklonom ka komediji propitivao odnose između Bošnjaka i Srba u bosanskoj provinciji, gradiću Tešnju, i to veoma uspješno, dok je u drugom, Kod amidže Idriza, na autentičan i originalan način prikazao sarajevsku mahalu i njene običaje. Prvi film Žalica je snimao prema svom scenariju, dok je drugi radio prema scenariju Namika Kabila. Koliko god Gori vatra bila uspjela komedija, koja je dobro ostarila i može se „reprizirati“ sa istom onolikom količinom smijeha kao i pri prvom gledanju, Kod amidža Idriza je vjerovatno najvještiji i najslikovitiji prikaz jedne mahale toliko ukorijenjen u sarajevsku nišu. Žalica je napravio veliki razmak između drugog i trećeg igranog filma (16 godina), ali ipak nije baš mirovao snimivši i dokumentarac Orkestar (2011) o sarajevskoj muzičkoj grupi Plavi orkestar.

Mira Banjac

Koncentriši se, baba, za koji Žalica potpisuje scenarij, dakle, priča priču o porodici koja se okupila na samrtničkoj postelji umiruće majke, između čijih redova se da prepoznati perfidno postavljena priča o raspadu bivše zajedničke države Jugoslavije. Jedna kćerka je Hrvatica, druga je udata za Bosanca, treća za Crnogorca, sin je oženjen Srpkinjom, drugi sin je pobjegao u Italiju... Pokojni otac, veliki umjetnik, „bio je na službenom putovanju“, što je na porodicu stavilo zvono, a baba, oko koje svi titraju na samrti, nije uopšte bila neko zlato i brižna majka. Naravno, sve se vrti oko testamenta, te ko će šta naslijediti i šta će kome pripasti.

Sama takva postavka malo se oslanja na YU klasik Slobodana Šijana Maratonici trče počasni krug (1982), tek toliko da bi se mogla spomenuti veza. I dok Maratonci nesumnjivo zauzimaju visoko mjesto u kinematografiji nekadašnje države, scenarij Dušana Kovačevića pršti od ingenioznih dijaloga i replika, do kojih su neke duboko ukorijenjene u svakodnevnom govoru: „Pucao sam u zrak! Pa jesi ga pogodio?!“, „Laki je malo nervozan“... Žalicin scenarij ispisan je vještom scenarističkom rukom, dok je sa glumačke strane znalački interpretiran, mada se osjeti da je u pojedinim scenama i artificijelan, pomalo trapav. Ako će se pamtiti išta iz filma onda je to dijalog koji se odvija putem telefona u kojem lik kojeg tumači Emir Hadžihafizbegović na pitanje: „Iz kojeg Sarajeva zovete?“, kaže: „Kako iz kojeg? Iz olimpijskog!“.

Emir Hadžihafizbegović

Glumački performansi svakog ponaosob, imaju svoju vrijednost utoliko koliko svako od njih doprinosi tome da njena/njegova igra ima zadato mjesto u priči, te iako je ne čine baš-baš kvalitetnom, onda makar dobrom i solidnom. Supruga samog reditelja, Jasna Žalica u ulozi jedne od kćerki sa mužem (Hadžihafizbegović), Dženita Imamović u ulozi druge kćerke sa mužem (Bane Popović) i Alma Prica sa unukom koju portretira Jadranka Đokić, Vedrana Božinović kao žena njihovog brata (Admir Glamočak), Izudin Bajrović u ulozi doktora i mladi Dino Sarija kao dezerter, naravno sama Mira Banajac – baba na samrti, likovi su čiji će se karakteri kako film primiče kraju i padaju maske izobličiti u svoju najgoru moguću verziju. Propast porodice kao propast države u Žalicinom filmu je namjerna i samo zbog toga i validna.

Ipak, kako nas reditelj vraća na početak agresije na BiH, sada nakon 25 godina, da li bismo mogli konačno od domaće kinematografije i domaćih filmadžija dobiti jedan film koji nas ne podsjeća na rat i razaranja, turobne godine ispunjene strepnjom i strahom? Neku komediju, romantičnu priču o momku koji upoznaje djevojku, te tokom zapleta i mnogih peripetija u konačnici, na kraju, osvaja njenu naklonost i njeno srce. Molim Vas, romantičnu komediju!           

Prehodna
Ukratko o strukturalističkoj filmskoj teoriji
Sljedeća
Predstavljeni dobitnici nagrada 26. Sarajevo Film Festivala