Piše: Sead Vegara
“Put on a happy face“ tagline je filma Joker u režiji Todda Phillipsa. Ali, nakon odgledanog filma, ne da ćete nasmijanog lica izaći iz kino-dvorane već sa poprilično potresnim pogledom pogubljenosti i osjećajem da ste prisustovali nečemu “strahovito grandioznom“. Reditelj Phillips iza sebe daleko, daleko, daleko je ostavio ostvarenja poput trilogije Mamurluk sa kojim se proslavio i uz neviđeno nevjerovatno nedostižnu posvećenost glavnog glumca Joaquina Phoenixa u naslovnoj ulozi Jokera snimio film koji vuče korijene iz DC-jevih stripova, njihovih superheroja i Batmanovog svijeta, ali je poput Nolanove Dark Knight trilogije ukorijenjen duboko u realnost.
Joker; režija: Todd Phillips; uloge: Joaquin Phoenix, Zazie Beets, Robert De Niro, Brett Cullen, Frances Conroy; 2019.
IMDb rejting: 9.2/10
Rotten Tomatoes rejting: 70%
Grad Gotham je na rubu kolapsa. Nepoznati čovjek odjeven u kostim klauna ubio je trojicu uposlenika preduzeća Thomasa Waynea (Brett Cullen) i time samo „dolio ulje na vatru“, te nagnao siromašne građane da se pobune protiv bogataša poput Waynea. A čovjek u kostimu klauna je Arthur Fleck (Phoenix), koji radi u firmi “Haha“ za iznajmljivanje klauna i kojem baš nisu „čiste misli“. Arthur živi sa oboljelom majkom (Frances Conroy) i sanja da postane slavni stand-up komičar poput svog idola sa televizije Murrayja Franklina (Robert De Niro), dok se u „ludilu stvarnosti“ teško nosi sa svakodnevnicom.
Ovdje bi se mogla povući paralela sa Scorseseovim Kraljem komedije (1983), njegovim protagonistom Rupertom Pupkinom (De Niro) koji također živi sa starom majkom, i čiji će planovi da postane uspješan stand-up komičar uveliko zavisiti od njegovog idola – komičara i TV voditelja Jerryja Langforda (Jerry Lewis). Oni koji su bili u prilici pogledati film The King of Comedy moći će prepozanti detalje, gotovo kompletan kostur “kopirane“ priče u Phillipsovom Jokeru, ali na način da je za razliku od Scorseseovog komičnog ostvarenja ovdje riječ o totalno „mračnjačkom“ otklonu u priči.
De Niro je sada u obrnutoj ulozi u odnosu na Scorseseov film, a Joaquin u De Nirovim „cipelama“ u nemogućnsoti da procesuira i razdvoji stvarnost od maštarije. A opet, još jedna, „dupla paralela“ sa Scorseseovim filmo(vi)m(a) jeste ona sa Taxi Driverom (1976). De Niro u The King of Comedy portretira Pupkina sa savršenom dozom narcizma, neprijatnog i katkad (verbalno) agresivnog (ali ne u smislu psovki) ponašanja, toliko da koliko se razlikuje od njegovog maestralnog performansa iz filma Taxi Driver i lika Travisa Bicklea, da su u biti vrlo slični. Obojica su osamljene osobe sa teškim rezonovanjem stvarnosti od fikcije i nasilni su, doduše na različit način. Dok je Pupkin verbalno naporan i agresivan, Travis tu agresivnost izražava fizičkim obračunom i verbalnim.
Phoenix uzima „najbolje“ od jednog i drugog lika, te kroji toliko uvjerljiv portret čovjeka koji je na kraju sa svojim živcima, jednostavno jezivo „puca po šavovima“ pokušavajući ostvariti za sebe prostor i mjesto u društvu koje ga ne prihvaća ismijavajući i ignoršući ga kao osobu i individuu. Sa savršenom dozom samouvjerenosti Joaquin portretira Arthura Flecka/Jokera da ne možete a da ne ostanete zapanjeni njegovom glumačkom kreacijom koja također transcendira Nicholsonovog i Ledgerovog Jokera, ali ostavljajući ih u za svakog posebno potrebnom perofrmansu u odnosu na filmove u kojima su se pojavili. Jack Nicholson u Batmanu (1989) je bio i ostao pravi pravcati stripovski Joker, nastao kao produkt nus-efekta kiseline u koju ga je bacio Batman, do pojave Heatha Ledgera u The Dark Knight (2008), uloge koja je „uništila“ glumca do smrti, opet za savršen performans nagrađen Oscarom.
Koliko god da je Joaquin Phoenix strahovito dobro posvećen ulozi i nevjerovatno uvjerljiv u svom performansu, ono što mnogi predviđaju, a to je Oscar za najbolju ulogu, teško da će se ostvariti. Jer, iako po „oskarovskom kroju“ krojena uloga, sa izrazitom fizičkom i psihičkom transformacijom glavnog lika, oskarovski glasači i Akademija naći će svog favorita u filmovima predoskarovske sezone početkom decembra. Ali, ipak je moguća i svojevrsna senzacija slična onoj kada je Marlon Brando osvojio Oscara za portret Don Corleonea u Kumu (1972) i par godina poslije kada De Niro osvaja Oscara za ulogu mladog Don Corleonea u Kumu II (1974). Bilo kako bilo, Joker Todda Phillipsa ostaće zabilježen kao prvi „stripovski film“ koji je osvojio nagradu na nekom od tri velika svjetska filmska festivala (Berlinale, Cannes) – Zlatnog lava na Venice Film Festivalu.
