Play It Again, Sam: Igrane adaptacije Disneyjevih animiranih klasika

Piše: Sead Vegara

Ne zovu bez razloga Hollywood “Tvornicom snova“, a filmski studio Disney kao njegovog najdražeg i najvećeg “kovača snova“. Pod Disneyjevim plaštom nalazi se Marvel sa svojim stripovsko-kinematografskim univerzumom (Avengersi & co.), Star Wars franšiza, digitalni lutkari iz Pixara kao najoriginalniji i najtalentovaniji animacijski studio, te sama ostavština Disneyja – mnoštvo animiranih klasika. Kako Hollywoodu manjka ideja zadnju deceniju gotovo u svakom pogledu i u Disneyju su rijetki oni istinski originalni filmovi zasnovani na novom nikad prije napisanom scenariju. A kako se najstariji holivudski trik sastoji u tome da se staroj priči da novo ruho sve se svelo na puko prepričavanje postojećih priča, dotjerivanje otrcanih klišea te snimanje nastavaka, tzv. sequela i prequela (radnja se odvija prije one iz originalnog filma). Kao najnoviji i najprofitabilniji trend Disneyja postalo je snimanje igranih adaptacija animiranih klasika.

Počelo je to sasvim nevino krajem devedesetih godina prošlog stoljeća sa igranom verzijom 101 dalmatinca u kojoj je Glenn Close portretirala zlicu Cruellu De Vil, a taj film je dobio i svoj (dosta) slabiji nastavak. Zatišje je trajalo nekih desetak godina, da bi u 2010. Tim Burton (Batman, 1989) jedan od najčudnijih Disneyjevih animiranih filmova Alice in Wonderland pretočio u igrane pokretne slike sa svojim prepoznatljivim razigranim mračnjačkim rediteljskim potpisom.

Ono što Burton dobro zna, i što je dokazao sa filmom Alisa u zemlji čuda, jeste činjenica da se nešto kao stvaranje i prikazivanje duše ne može uraditi pomoću kompjutera, kompjuterski generiranom slikom (CGI-jem). Linda Woolverton, Disneyjeva scenaristkinja koja je radila na animiranim klasicima poput Ljepotice i zvijeri i Kralja lavova, napisala je scenarij za novu igranu verziju Alise u zemlji čuda na osnovu knjiga Lewisa Carolla „Alice's Adventures in Wonderland“ (1865) i „Through the Looking Glass“ (1871). Iako se baš i ne može smatrati za igranu adaptaciju animiranog klasika, Burtonova Alisa u zemlji čuda, na izvjestan način nastavlja priču tamo gdje je stao animirani Disneyjev original. Alisa (Mia Wasikowska) je kao mala stalno imala loše snove koji će je proganjati sve do trenutka kada se na objavi njenih zaruka, tj. pokušaja prosidbe, kao djevojke od 19 godina, ne pojavi mali bijeli zec sa satom i kišobranom u rukama kojeg će slijediti, upasti u rupu i završiti u onome što je pri prošlom posjetu bila Zemlja čuda, a sada je Podzemlje kojim vlada zla Crvena kraljica (Helena Bonham Carter). U pomoć će joj priteći razna stvorenja i Ludi šeširdžija u fenomenalnoj interpretaciji Johnnyja Deepa.

Četiri godine nakon Alice in Woderland filmski studio Disney publici je dočarao igranu verziju bajke „Uspavana ljepotica“ Charlesa Perraulta. U biti je to bio svojevrsni remake, tj. reinterpretacija animiranog klasika Sleeping Beauty iz 1959., sada pod novim nazivom Maleficent. Scenario za film je napisala ponovno Linda Woolverton, a priča je ovoga puta bila ispričana iz perspektive zle vile (Angelina Jolie). Bilo je to fascinantno vizuelno ostvarenje i zbog činjenice da je režija povjerena Robertu Strombergu, reditelju debitantu i dvostrukom oskarovcu, nagrađenom za vizulene efekte na fimovima Avatar i pomenutom Burtonovom Alice in Wonderland.

Sljedeće 2015. godine dočekala nas je igrana verzija „Pepeljuge“ u režiji Britanca Kennetha Branaghe. Disneyjev animirani klasik Cinderella iz 1950. je Perraultovu bajku predstavio na prelijep način u punom Tehnicoloru, a djeca i odrasli su do dana danšnjeg ostali očarani omiljenom pričom pretočenom u animirane pokretne slike. Branaghina igrana verzija Cinderelle ne odstupa mnogo od animiranog filma koliko samo dodaje na priči radi uspostavljnja radnje i popunjavanja poneke praznine. Sve odlike i prepoznatljivosti animiranog originala su gotovo savršeno uklopljene u radnju filma. Tako da su tu dobroćudni kućni miševi, koji će poslužiti u fan-tas-tič-noj kompjuterskom animacijom urađenoj sceni pretvaranja u konje za kočiju koju će Pepeljugu (Lily James) odvesti na bal, zgodni i šarmantni princ (Richard Madden), zla maćeha (Cate Blanchett) i njene dvije kćerke (Sophie McShera i Holliday Grainger), vilinska kuma koja ispunjava želje (Helena Bonham Carter) i neizostavna staklena cipelica. Disney zaista nije štedio na ovoj adaptaciji, te je sve očaravajuće, od kostima Sandy Powell do produkcionog dizajna Dantea Ferrettija, a Branagh sve to drži u svojim sigurnim rediteljskim rukama ne želeći se da okalja starinsko naslijeđe.

Uprkos svom tom silnom ponavljanju i pronalaženju novih načina za reniterpretiranje starih priča i motiva Hollywood je napretkom tehnologije počeo da proizvodi i ponovno izmišlja animirane klasike sada u igranoj verziji. Upotrebom CGI-a zamišljena bajka/priča bi sa svim svojim čudesnim bićima i magijom oživila u rukama dobrog i pametnog reditelja, rezultirajući kvalitetnim filmom, a samo u rijetkim slučajevima –spektaklom.

Uslijedio je upravo jedan takav slučaj sa igranim remakeom animiranog klasika Knjiga o džungli (1967) nastalog kao adaptacija djela Rudyarda Kiplinga, 2016. godine u režiji Jona Favreaua. Glumac/reditelj Favreau je uz pomoć CGI-a, armije ljudi koji su radili na filmu, uspio da realistično dočara prateće životinje: medvjeda Balooa (glas Billa Murrayja), pantera Bagheeru (glas Bena Kingsleyja), pitona Kaa (glas Scarlett Johansson), vuka Akelu (glas Giancarla Esposita), Kralja majmuna King Louieja (glas Chrstophera Walkena) i tigra Sherea Khana (glas Idrisa Elbe). Dječaka Mowglija, odraslog u džungli među vukovima,  portretirao je Neel Sethi, ali ono što plijeni pažnju u ovom igranom remakeu jeste upravo interakcija Mowglija i pomenutih likova životinja. Očaravajuće.

Raskošan i imaginativan kao i animirani prethodnik igrani Beauty and the Beast iz 2017. razigran je i lako se gleda. Kao i u originalu, prisutni su songovi koje protagonisti pjevaju šećući se kroz ljupko seoce ili kada u začaranom dvorcu Zvijeri posluga pretvorena u pomoćne predmete izvodi razne akrobacije. Priča je svima odveć poznata, ona iz animiranog filma iz 1991., izmijenjena u odnosu na originalnu bajku francuske spisateljice Gabrielle-Suzanne Barbot de Villeneuve iz 1740. godine.

Reditelj Bill Condon (Dreamgirls, 2006) je za glumačku postavu odabrao samu holivudsku kremu: Belle glumi Britanka Emma Watson, poznata po ulogama u filmovima o Harryju Potteru; Zvijer je britanski glumac Dan Stevens; velški glumac Luke Ewans je zgodni, ali umišljeni i narcisoidni seoski grubijan Gaston, višestruko nagrađivani američki glumac Kevin Kline je ekscentrični, ali simpatični Bellein otac Maurice, američki glumac Josh Gad je lokalni seljak i Gastonov gay prijatelj Le Fou, dok glasove poslugi začaranog dvorca posuđuju dvostruka oskarovka Emma Thompson kao Mrs. Potts (Čajnik), za Zlatni globus nominovani škotski glumac Ewan McGregor kao svijećnjak Lumière, za Oscara nominovani Ian McKellen kao Cogsworth (Sat) i za Oscara nominovani Stanley Tucci kao Cadenza (Čembalo).

Condonov maestralni potez bio je ostavljanje muzike i pjesama iz animiranog originala koje je komponovao Alan Menken, za koje je i nagrađen Oscarima. Naravno, Menken je komponovao i nekoliko novih pjesama za igranu verziju koje je napisao zajedno sa Timom Riceom. Kada se sve uzme, reditelji animirane verzije Kirk Wise i Gary A. Trousdale i ljudi odgovorni u Disneyu mogu svakako biti ponosni na igranu verziju Ljepotice i Zvijeri koja je zaista odmor za oči i melem za dušu.

Ono što će postati još jedan Disneyjev igrani klasik kao adaptacija animiranog filma Dumbo (1941.) doći će iz radionice njihovog starog saradnika Tima Burtona. Koliko god Burton bio mračan i na izvjestan način “uvrnut“, u režiji Dumba (2019) sve to se da osjetiti, ali sa određenom dozom umjerenosti i rediteljske razigranosti. Razigranosti koja je neophodna za pričanje priče putem pokretnih slika koje pripovijedaju toliko neobičnu, lijepu i simpatičnu, nevjerovatnu priču o sloniću koji se rodio sa preglomaznim ušima, time osuđen na ismijavanje. Sve do trenutka kada se pokaže da slonić, zbog velikih ušiju i igrom slučaja nazvan Dumbo, može letjeti. I sve bi to bilo za rubriku “Vjerovali ili ne“ da se priča ne događa u cirkusu, magičnom mjestu gdje je sve i svašta moguće, pa tako i slonić koji leti.

Naravno, priča toliko voljenog i omiljenog animiranog filma za potrebe svoje igrane adaptacije je trebala biti koliko-toliko “ušminkana“ da prođe i dalje kao film za djecu i odrasle koji nisu zaboravili na dijete u sebi.

Istina je da Hollywood ne pokreće želja za stvaranjem umjetnosti, već samo profit, “štancanje“ filmova koji će povratiti uloženi novac i još zaraditi duplo toliko. Producentima je samo to bitno i ništa više. Zbog toga i posežu u ladice i vade stare prašnjave scenarije koje bi mogli malo prekrojiti, učiniti dostupnim i razumljivim za današnje vrijeme i puk.

U Disneyju su sada posegnuli za, prema potpisniku ovih redova, svojim najboljim animiranim filmom Aladdin (1992), te angažovanjem britanskog reditelja Guya Ritchieja (Snatch, 2000) pokušali da nadasve genijalan animirani uradak pretvore u igrani film. Činjenica da je u animiranom originalu pokojni genije komedije Robin Williams posuđivao glas Duhu iz lampe sama po sebi je nenadmašna, a Will Smith kojem je ta uloga dopala u igranom remakeu morao je „popuniti velike cipele“. I u tome nije uspio. Ili bi pošteno bilo reći, uspio je djelimično. Igrani Aladdin se lako gleda, raskošna produkcija, originalni songovi (i poneki novi), prelijepi kostimi i scenografije, CGI u svrsi priče, uvjerljivi i prijatni glumci… sve to odaje osjećaj osobite ljupkosti i simpatičnosti. Ali, daleko ispod nivoa animiranog originala.

Godina 2019. tako će (p)ostati upamćena kao godina u kojoj je filmski studio Disney svijetu predstavio tri adaptcije animiranih filmova, pomenute Dumba i Aladdina, te ono što će doći u julu, a to je od sviju omiljeni The Lion King u ruhu CGI igranog filma i režiji provjerenog Jona Favreaua, i nastavak filma Maleficent: Mistress of Evil. A koliko nas još očekuje igranih remakeova animiranih Disneyjevih uspješnica to ćemo vidjeti u nadolazećim godinama.